Poslednjih dana crnogorska javnost uzburkala se po ko zna koji put vezano za zločin u Srebrenici.
Srebrenica je u Crnoj Gori nažalost postala moneta za raskusurivanje i dalje diobe. Tačan odgovor na pitanje da li se u toj varoši dogodio genocid ili ne, treba da daju relevantni istoričari i pravnici.
Zločin u Srebrenici je strašan i ne može se relativizovati, ali zašto je u Crnoj Gori to goruća tema koja se stalno zloupotrebljava u političke svrhe? Ima Crna Gora dovoljno svojih stratišta, da o Srebrenici, koja se ni ne nalazi u našoj državi, osim pijeteta prema žrtvama ne treba nikakve drugačije stavove da izražava.
Mnoštvo partija, organizacija, udruženja u Crnoj Gori želi politički da profitira na tragičnom događaju iz Srebrenice, dok istovremeno odreda zaboravljaju i da pomenu dva velika stratišta tokom Drugog svjetskog rata- Veliku i Dola u Pivi. Žrtve ne treba razdvajati po tome koje su nacionalnosti, ali kako neko iz Crne Gore može ubijediti nekoga da iskreno žali sa srebreničkim žrtvama, ako istovremeno ni riječ ne kaže o svojim žrtvama iz Velike i iz pivskih Dola. Pa samo ako cijeniš svoje žrtve, možeš iskreno osjećati bol i patnju zbog tuđih žrtava.
Crna Gora je izgleda izuzetak. Doskorašnja DPS-ova vlast je pohvalno žalila za srebreničkim žrtvama i klanjala im se, međutim, njihov odnos prema žrtvama iz Velike i Dola je za svaku osudu. Oni se nisu udostojili ni da spomenu žrtve tih zločina, a kamoli da pošalju svoje delegacije prilikom obilježavanja godišnjice tih tragičnih događaja.
Po razmjerana monstruoznosti, masakre u Velici i pivskim Dolima možda i prije Srebrenice treba okarakterisati genocidnim, ali o tome svoj sud treba da daju pozvaniji i nezavisniji stručnjaci od onih koji danima horski pričaju o genocidu.
Podsjetimo 28. jula 1944. godine u selu Velika, dvije SS divizije – „Princ Eugen“ sastavljene uglavnom od folksdojčera i „Skenderbeg“ sastavljena od Albanaca, potpomognuti lokalnim muslimanskim stanovništvom iz Plava, Gusinja i Bihora, izvršile su genocid nad mještanima Velike na sjeveru Crne Gore.
Na najsvirepiji mogući način ubijeno je preko 600 Veličana, većinom žena i djece.
Svake godine u julu stanovnici tog sela bez velike pompe obilježavaju godišnjicu od stradanja njihovim najmilijih.
Nešto više od godinu dana ranije, tačnije 7. juna 1943. godine najmanje 522 žitelja Pive, od kojih 109 djece, svirepo su ubijeni. Pokosili su ih rafali pripadnika zloglasne folksdojčerske SS divizije „Princ Eugen“ uz podršku prvih komšija iz Hercegovine, gatačkih ustaša i muslimana iz zloglasne Handžar divizije.
Sijali su oni smrt i na drugim pivskim mestima, ali se tačan broj nastradalih još ne zna. Priča se da je živo spaljeno po kolibama u selima i katunima ili bačeno niz surove planinske litice više od 1.260 nedužnih ljudi, žena, djece i staraca, što je gotovo polovina današnjeg pivskog stanovništva!
Nema bratstva u Pivi koju je zaobišla ova nesreća. Samo kod najbrojnijeg (Blagojevića) stradalo je više od 220 osoba! Neka su bratstva prepolovljena, dok je jedno zauvijek nestalo.
Ako sistemsko zatiranje ova dva kraja u Crnoj Gori nije genocid, onda ne znamo šta jeste, ili pak znamo?
