LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA

Piše: Emilo Labudović 

Kultni film Miloša Formana koji je donio svjetsku slavu i reditelju i glumačkoj postavi (maestralni Džek Nikolson), snimljen u autentičnom ambijentu američke bolnice za mentalno oboljele, odavno je samo legenda i jedan od deset najboljih ikad snimljenih filmova. Njegove snažne poruke o sudbinama ljudi sa margine društva, njihovim problemima da shvate svijet i da on njih prihvati, ravne su udžbeničkim i enciklopedijskim definicijama i objašnjenjima neobjašnjivih i nauci još uvijek do kraja nerazjašnjenih tajni ljudskog mozga.

Od pojavljivanja ovog filma,koji je prvi ukazao na nehumani odnos i društva i medicine prema psihijatrijskim bolesnicima, prošlo je skoro 48 godina. U međuvremenu, broj onih koji imaju probleme, kako sa sobom tako i sa okruženjem, drastično je porastao i sve više raste. Svijet je ludnica otvorenog tipa, definicija je stanja savremene ljudske civilizacije.

Plima te pošasti, sve je očiglednije, zapljusnula je i obale Crne Gore i broj onih kojima je stručna pomoć neophodna da se nađu i da se snađu raste geometrijskom progresijom. Ali , za razliku od svijeta, pa i okruženja, koji se ovom naletu odupiru savremenim psihijatrijskim ustanovama i naučnim metodama, Crna Gora svoje „ludilo“ još uvijek drži i pokušava da liječi u bivšim konjušnicama Kralja Nikole, sa brojem psihijatara nedovoljnim i za jedno oveće odjeljenje. Nova klinika za psihijatriju je i dalje je u planovima, a novi psihijatri i psiholozi na evidenciji nezaposlenih.
Ludilo, kad je pojedinačno, još uvijek je moguće kako tako kontrolisati i liječiti, ali ono se vremenom otima kontroli i postaje – kolektivno. I samim tim – maligno i društveno opasno. Jer , kad je barut blizu, ni šibica nije daleko. Takve pojave smo svjedoci ovih dana na ulicama i u medijima Crne Gore gdje se, srećom nevelika, grupa slučajeva za hospitalizaciju otela kontroli i pokušava da parališe Crnu Goru.

Motivisani razlozima koji su prije za psihijatrijski kauč nego za ozbiljno političko promišljanje, koji mogu da dođu samo iz duboko poremećenog i oboljelog uma, ova grupica pokušava da ucijeni državu i zaustavi jednu, u suštini benignu, društvenu operaciju – popis. Potpomognuti kukavičkim keftanjem bivših vlastodržaca (javio se čak i onaj politički rahmetli Dinoša), koji, poizdalje, dolivaju ulje na već davno proključalu čorbu našeg državnog ludila, ovi „spasioci“ Crne Gore već danima blokiraju puteve, ucjenjuju i prijete da će, ukoliko se popis ne odloži na onoliko koliko to procijene Žile, Jefto, „kapica“, itd, oni pokazati šta mogu.
Da nije šta jeste, sve bi bilo na nivou onog vica kada su članovi jedne partijske organiacije, 1968. godine, ultimativno zatražili da se Rusi povuku iz Čehoslovačke i zaprijetili da će u protivnom – održati novi sastanak. I ne bi onaj ušati i ona pevaljka državne himne zavrijedili ni retka da nijesu slika bolesti jednog dijela crnogorskog društva, oboljelog od paranoje srpsko – ruske aveti koja samo što nije utrla Crnu Goru. Ona šačica iz „kukavičjeg gnijezda“ koja maše transparentima i prijeti da će, ukoliko im se ne udovolji zahtjevima… svašta nešto, samo je psihijatrijski otpadak političkog i lešinarskog otpada koji nikako da se pomiri sa činjenicom da je – istorijska prošlost. Bili , i nikad više. I može ser Žile da se… e do mile volje, prijeti i pokušava da ucjenjuje, njihovo profilisanje Crne Gore po svim parametrima, koje nas je dovelo na nivo srednjeafričke države, već je prošlost, tri godine daleka.

Ali nije toliko do ovih DPS mlatikura i njihovih „isturenih odjeljenja“, zrelih za hitnu hospitalizaciju, koliko je do ovih novih, pobjednika, koji nikako da se snađu i krenu energičnije novim državnim kursom. A dok se oni zbrajaju i razbrajaju, ovi koji su već davno skinuti, što sa brojnog stanja državoupravitelja, što sa pameti, barjače Crnom Gorom i pokušavaju da ucijene državu. Nešto slično partiji pokera u kojoj onaj sa najslabijim kartama podizanjem uloga pokušava da uplaši i natjera saigrače da odustanu od „ruke“ koja je u toku.
Pitanje održavanja popisa je, htjela to da prizna novoočekivana vlada ili ne, prvi test njene ozbiljnosti i državničke odgovornosti. Padnu li pred blagoglagoljivim i praznozborim Žićom, čupavim Ferhatom, ulickanim braniteljem prava bez pravde, Radulovićem, pred onim sa ušima kojima bi mogao da poleti i onom pevaljkom himne po potrebi, nikad više neće moći da povrate ni autoritet ni povjerenje. Pa neka se saberu.
A država koja, umjesto da liječi političke, a bogme i lične, šiofrenike, kleči i uzmiče pred njima i sama je sazrela za ozbiljan psihijatrijski tretman.
J… em ti državu koja sebe nema!!!