LEKCIJA O VJEČNOM MIRU – UA PROMJENE!

Piše: Želidrag Nikčević

Kad gledam i slušam ove jurišnike na Andriju Mandića, to jest na Srbe u Crnoj Gori, to jest, što da se lažemo, na Srbe sve i svuda, imam utisak da se Milo Đukanović nekom tajnom operacijom umnožio i raspao na bar stotinak sitnih djelova, pa sad iz svake krhotine dopiru – umjesto nekadašnjih strogih komandi – jauci i prenemaganja. Upomoć! Ua promjene! Alo , komesari vašingtonsko-briselski, kako ste ovo dozvolili? Dokle ćete ga tolerisati? Pa ovi njegovi namjeravaju da ospore sva naša epohalna dostignuća, da ugroze mir! Mogli bi čak i granice koje ste vi utvrdili prije nekoliko godina, a valjda jednom zauvijek, dovesti u pitanje! Pa zar nam nije negdje odozgo rečeno da je čovječanstvo stiglo na kraj istorije? Da nema dalje, da je preostalo samo uživanje u pobjedi.

Pa jeste rečeno, neznalice, preko kolektivnog Fukujame, i ispalo je da se baš na vas odnosi. Na kolektivnog, kloniranog Đukanovića. Na njegovu i vašu epohu laganja, pljačke i diskriminacije.
A sad i nešto ozbiljnije, u širem geopolitičkom kontekstu. Što se opasnih promjena tiče, da vas poučim. Život na zemlji ne završava se time što će neko pogasiti medije, pokrasti izbore, zasjesti na narodnu grbaču i onda proglasiti vječiti mir. Tako ne biva. Dovoljno je otvoriti bilo koji istorijski udžbenik i vidjeti da je to norma ljudske istorije: konflikti, borba, ratovi, a ne mirni i postupni razvoj, koji propovijedaju lukavi vlastodršci.

Kolektivni Fukujama je ljudima prodao iluziju kraja istorije u koju su svi povjerovali, a naročito gospodari planete, jer im je prosto prijalo da tako misle, jer tako skidaju odgovornost i za pretke i za potomke, za budućnost u širokom smislu te riječi. A potlačenima su onda prodavali iluziju mira, iako mira na zemlji nikad nije bilo i neće ga biti. Ljudi će uvijek griješiti kao što su griješili, i zato je upravo rat norma međunarodnih odnosa, a ne lažni i licemjerni mir, u okvirima lažne i licemjerne međunarodne koegzistencije.
Pogledajte , recimo, kod Tukidida, „Istorija Peloponeskog rata“ – sa političke tačke gledišta ništa se nije promijenilo za proteklih 2500 godina. I neće se promijeniti.

Osim , naravno, granica. Opet obratite pažnju na udžbenike: pa granice se stalno mijenjaju! Da su granice trajne i nepromjenjive, to je još jedna laž ugrađena u trenutni međunarodni sistem, i to baš u okviru Ujedinjenih nacija. Sviđalo se to nama ili ne, sve granice su po definiciji nestalne. Sa istorijske tačke gledišta, sa dovoljno duge distance, sve granice su u stvari frontovi, poligon neprekidnih trvenja i sukobljavanja.
A na frontu – na frontu dolazi do izražaja snaga kolektivne simfonijske ličnosti (termin je Karsavinov, i znači: narod koji je sposoban da gradi civilizaciju). Granice su u stvari rezultat ispita te kolektivne simfonijske ličnosti, tog naroda – ispit njegove istorijske zrelosti i adekvatnosti. Ko taj ispit ne položi, taj gubi granice, to jest teritoriju. Pokušaj da se zamrznu trenutne granice, to nije samo glupost – to je u krajnjoj liniji satanizam. Zato što je to pokušaj da se vještački održi ono što je mrtvo i vještački ograniči ono što je živo.

Prema tome, prestanite sa kuknjavom i špijuniranjem. Spremajte se za borbu. Istorija se nastavlja.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)