Lažni laureat
Piše: SIBIN
Tek sad dokučujemo šta misli Niče kad savjetuje da pomognemo – slabim da propadnu!
U suprotnom, slabi će upropastiti jake, slobodne, nepotkupljive, one koji su na strani akcije, budući da, veli A. Badju, revolucija ište kontakt, iz čega sledi da reakcioni duhovi podupiru one koji nas vode u letargičnu propast.
Ako ovo društvo nema profesionalnog i književnog kritičara koji je u toj oblasti autoritet (znalac, a ne mašina za štancovanje hvalospjeva, itd.), šta znači biti – najčitaniji Crnogorski književnik?
Da li takav pisac onda sudbinu svog djela daje na sud gomili čiji ukus ne odmiče od proizvoda masovne kulture? Koja, uzgred budi rečeno, pojašnjava R. Bart, jeste malograđanska kultura.
Ok: pisanje, ta rabota koja se odvija u samoći, za koju je potrebno unutrašnje pribiranje, računa na nemoguće: čitaoca koji dolazi nakon svega, i sa te poziciji daje svoj sud. Jer, ako valja pisati odmah sad, dok je situacija kritična, neophodno je čitati nakon što sve prođe, na način učestvovanja u kojem se neće ulagati uvijek već prekompleksne i sobom opterećene emocije.
Nikolaidis dakle Andrej koliko razumijem bi da se samoproglasi za ovdašnjeg – pisca u ilegali, koji pritom, delezovski rečeno, piše na manjinskom jezik, a kako njegovih tekstualnih proizvoda nema u crnogorskim knjižarama, ispada da je i disident, glas što kruži regionom protjeran iz zemlje za koju bije slobodarsko-umne, ko zna, možda i prosvetiteljske bitke, istina natopljene pesimizmom i melanholijom koja proizvodi uprkos svom lucidnom pronicavanju u nepopravljivo stanje stvari.
No, kako nisam zaludnjak koji mrči artiju, mogu mu poželjeti samo uspjeh i sreću u daljem radu, uz nade da će već sledeće godine primiti i Njegoševu nagradu, samo za nešto što će prevazići metafizičkim dobačajem kolumnistiku, inače, kod njega vješto montiranu, naučenu, izrutiranu, u kojoj književnosti nema izvan citata, dakle, mape jezika koja je u njega raštrkana i često bez ikakvog konteksta nabacana.