Lavice u zlatnom kavezu

Piše: NEBOJŠA BABOVIĆ

Ova priča može da počne par godina prije referenduma kada su sportski novinari dobili instrukcije da ne unose previše emocija prilikom prenosa reprezentacija Crne Gore. Sjetiti se prenosa fudbalskog SP 2006, kada su utakmice Srbije i Crne Gore prenošene reda radi? Mogli bi se sjetiti nekog rukovodioca RK Lovćen koji je 2007. na javnom servisu kukao zbog poraza od Berana uz lelek „Mi smo bili za dRžAvu.“

Mimo sporta možemo se sjetiti 15 godina tog upornog prozivanja ljudi koji su glasali drugačije na referendumu kao one „koji su protiv dRžaVe“.

Ili da skoknemo odmah do ove godine i počnemo utakmicama evropskog u košarci kada se u javnosti nije čuo nijedan glas protiv crnogorske reprezentacije, naprotiv, samo riječi hvale za borbene momke.

Svakako bi bilo lijepo početi tekst sa Minhenom Marije Vuković kada su nezadovoljni bili samo perfekcionisti koji su očekivali zlato. Te minhenske večeri je, prvi put u poslednjih tridesetak godina, nakratko cijela nacija bila reprezentacija.

Ali ne, priča počinje u noći izborne ćutnje uoči referenduma, kada je okosnica današnjih lavica, ŽRK Budućnost osvojio evropski trofej. Čim je sudija odsvirao kraj, odnekud su se na srećnim igračicama stvorile crvene majice sa referendumskim sloganom „Da“, u istoj formi kakvi su bili i na plakatima širom zemlje. To flagrantno miješanje sporta u političku kampanju mnogi nikad nisu zaboravili, a potom se taj osjećaj odvojenosti od ženskog rukometa prenio i na reprezentaciju. Svi su znali da je ŽRK Budućnost, kao i KK bio filijala DPS od kraja devedesetih.

Suverenistički DPS je sasvim pravilno shvatio koliko sport može uticati na formiranje duha zajednice i bacio je karte na dva popularna sporta u kojima je relativno lako bilo doći do jugoslovenskog, pa i evropskog vrha. Školski primjer taktike hljeba i igara. Znali su u DPS da od fudbala nema posla u sjenci večitih rivala, pa je FK prepušten sam sebi i Varvarima koji se i pored strašnih pritisaka do danas nisu otvoreno svrstali ni u jednu opciju. A takva slobodna misao nikome ne odgovara.

Košarkaški dio projekta je zadržao neke sportske karakteristike zbog nemogućnosti da se napravi proboj na reprezentativnom planu, ali je rukomet potpuno i bez ustezanja ideološki nabijan do nesrećnog Škore (&Tompsona). Razlog tome može biti i komanda Peđe Boškovića, upornog i poslušnog DPS vojnika koji je rukomet uzeo pod svoje. Godinama je Peđa izvlačio pare sa svih strana, a najviše iz rodnih Pljevalja, da bi ih sipao u podgoričku Budućnost. Radili su pljevaljski rudari i TE u tri smjene ne bi li rukometašice Budućnosti dobijale redovne velike plate, a nisu Pljevljaci žalili truda ni da kupuju najbolje evropske rukometašice za potrebe Podgorice i projekta DPS-a.

Posebno se poklanjala pažnja podmlatku, po receptu titogadske Budućnosti koja je harala Jugoslavijom osamdesetih. Najbolje djevojčice su dovođene na probu, a najbolje od najboljih su zadržavane i omogućeni su im vrhunski uslovi za napredovanje u sportu. I tu leži korijen problema sa javnim ponašanjem reprezentativki koje ne shvataju šta znači njihova pjesma i njihova javna riječ.

Te djevojke su bar po deceniju svog života provele u zlatnom kavezu, imajući sve što dijete može da poželi. Nisam siguran, ali mislim da sticanje kvalitetnog obrazovanja nikad nije bilo dio programa. Uklapanje u sredinu jeste. A to znači da su godinama bile okružene soldatima Peđe Boškovića i ostalim slijepim sljedbenicima Mila Đukanovića. Okružene glamurom Podgorice, stvarale su si sliku da je da je Milo samo jedan i da Crna Gora bez Mila i ne postoji. Ne vjerujem da su imale političke časove, ali kada bi uoči izbora kucnuo čas, uvijek su bile tu. Čiste djevojčice, koje su došle u kluba da bi uspjele u sportu su tako godinama lagano kuvane u ideološkoj kuhinji danas najveće opozicione partije.

Zato i ne treba da čudi današnji izbor njihovih pjesama koje se kreću od ničim izazvane Kolonije preko pjesmuljaka Amara Bojana Moštrokola Tomovića do gromoglasne ekstaze uz „Sude mi“. One ne znaju drugačije. Svi njihovi poznanici su posle kraha DPS završili na Belvederu. Svi njihovi „navijači“, koji su godinama preko veze dolazili do karata su ostali dio tog pokvarenog sistema. Sada su to djevojke od 20+ godina i jedino se može konstatovati je da će ta reprezentacija dobiti veću podršku tek kada perjanice DPS-a napuste sport. Tek kada se rukometni savez i ŽRK Budućnost očiste od malignog bemaksovog uticaja, rukomet će opet postati svecrnogorski sport.

„Iskreni navijači države“ često govore da je svaka kritika ponašanja crnogorskih sportista udar na državu i da takvi nikada neće navijati za Crnu Goru, ma šta god da se promijeni. Takvi glasovi, kao i oni koji nikad neće navijati za reprezentacije Crne Gore se, uprkos svojoj glasnosti, nalaze na rubnim krajevima društvenog spektra. Glasne manjine koje dosta utiči na mnjenje, zahvaljujući mrežama.

Pa hajde da probamo razbiti taj narativ. Hajde da jednom strana koja drži monopol na crnogorstvo napravi neki pozitivni iskorak koji bi privukao više ljudi ka toj mitskoj ljubavi prema Crnoj Gori. Interesantno bi bilo analizirati porodični status takvih ekstrema i viđeti je li baš sve beskompromismo u njihovim domovima ili nekad popuste partneru, djeci, roditelju.

Ako već tvrde da bi oni navijali za Crnu Goru pod svim uslovima i bez ikakvog kompromisa zašto ne naprave neki mali korak. Zašto taj rukometni savez ne skine zelenu „komitsku“ zastavu sa prostorija saveza na Gradskom stadionu? S kim se inate, kome bodu oči? Zašto ne naprave jedinu normalnu odluku i povuku zelene dresove, koji su uvedeni samo da bi boli oči svojim sunarodnicima? Zašto nekome iz saveza ne padne na pamet da kaže da je crnogorska trobojka dobrodošla na tribinama? I zašto prosto ne smanje svoje oduševljenje svakim potezom Demokratske partije socijalista?

Mogu li naći kakvog Đ-a da napravi spisak veselih crnogorskih pjesama koje neće biti prosto dolivanje ulja na vatru? Jesu li ovo stvarno toliko krupne promjene ili je mnogo veći strah od gubitka monopola nad jedinom preostalom polugom kojom se DPS održava u igri? Šta kažete, neće se ni tad povećati podrška? A šta vas košta da probate?

Ne sumnjam da će se patriotsko komitski blok boriti do kraja za svoj uticaj u rukometu, jer ništa drugo od lažnog sjaja države po njihovom liku im više nije ostalo. Sve ostalo čega su se dotakli je vrlo blizu rešetaka.

Sa druge strane, što duže budu držali rukomet zarobljenim i ekstremizovanim, samo će mu napraviti štetu. Mada je šteta cijelom crnogorskom sportu već napravljena neproporcionalnim ulaganjem i ko zna kojim količinama novca koje su se sipale u samo jedan klub i oko njega.

Pjesme jesu problem, jer pokazuju da se djevojke mobilišu oko potpuno pogrešnih stvari i ideja. Njihova krivica je u tome što se nisu potrudile da nauče šta je šta. A bar to je danas moguće u dva klika.

Što se same Škorine pjesme tiče imam samo jednu dilemu. „Sude mi“ nije pjesma posvećena ljubavi prema domovini. To je balada originalno posvećena hrvatskim generalima kojima je u Hagu suđeno za ratne zločine. Jeste, neki Srbi su je posvetili i Mladiću. Ali crvena linija je da su to pjesme posvećene ljudima kojima je stvarno (pre)SUĐENO za ratne zločine. Zato je ne pjevaš i nemaš ti tu šta više da tumačiš. Možda je i poetska pravda to što su nakon mini koncerta deklasirane baš od Holandije. Sumnjam da rukometašice znaju ko je bio Ante Gotovina. Nema šanse ni da su je posvetile prvoj ljubavi Belog orlA, Ratku Mladiću. Pitam se samo da li su je pjevali Vesni Medenici ili Verici Maraš. Ili samo slute kraj, pa su je Njemu posvetili unaprijed.