Labudova pjesma Jakova Milatovića
Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Nalazim se u Republici Srpskoj, bastionu Srpstva, koju je zajedno sa ostalim Srbima, stvorio Srbin iz Crne Gore dr Radovan Karadžić, upisavši sebe zlatnim slovima u slobodarskoj srpskoj istoriji, a Republiku Srpsku ozvaničio kao Pijemont srpstva na najčasniji način u dvadesetom vijeku, najsramnijem od svih dosadašnjih vjekova.
Danas je Republika Srpska ono što je nekad bila Crna Gora, junačka Srpska Sparta, pred čijim su se čojstvom i junaštvom klanjali najveći svjetski junaci i umovi.
Odmah da priznam, iako su me uvijek u Republici Srpskoj dočekivali srcem i dušom, ovom prilikom me dočekahu još i mozgom kroz pitanje:
„Petre, zašto se tvoj rođak Jakov Milatović obrukao kad nije došao na Dan Republike Srpske ove godine?“
Još mi kažu: „Na vlast je došao srpskim glasovima, a sada bukvalno ponižava sve Srbe! Krši Ustav Crne Gore, a dužan je da ga poštuje kao zvanično prvi čovjek države, zbog čega si ti u podgoričkoj „Borbi“ nekoliko puta pisao kako Skupština Crne Gore mora da ga smijeni sa položaja predsjednika države! Zašto, Petre, tvoj rođak tako postupa?“
Ove citirane rečenice, kao i mnoge druge upućene na račun Jakova Milatovića, koje iz pristojnosti ne želim da citiram, slušao sam ovih dana u: Nevesinju, Trebinju, Istočnom Sarajevu, Bijeljini, Banja Luci, Prijedoru, Novom Gradu i u mnogim drugim mjestima slobodarske Republike Srpske.
Ne osjećajući se prijatno tuđom krivicom, morao sam da odgovaram da nisam neuropsihijatar, već samo savjesan hroničar: duhovnog, moralnog, nacionalnog i političkog posrnuća svih čelnika i pozadinaca na srpskoj političkoj sceni, naročito onih koji misle da žive od Srpstva, ne znajući da se za Srpstvo živi!
Umjesto opširnih odgovora na brojna pitanja časnih Srba u Republici Srpskoj povodom glavinjanja glavom bez obzira i pameću bez cilja predsjednika Crne Gore, morao sam da sažmem u četiri riječi iz naslova ove kolumne – labudova pjesma Jakova Milatovića, a poznato je da labud pjeva uoči svoje smrti, u ovom slučaju političke!
Kako i ne bi kad pametnog mog rođaka napustiše mudri i razboriti savjetnici Aleksandar Stijović i Goran Delić, a sada mu je savjetnik za međunarodne političke odnose Marija Lakić Barfus, kćerka Vidoja Pavićevića iz Ržišta u Pješivcima, mog školskog druga, inače višedecenijskog kadra Ranka Krivokapića…
Kako i ne bi kad je moj vrli i veseli rođak, uz pomoć svojih trčkarala, političkih diletanata i nacionalnih štetočina, uz pomoć stranke DPS, koju i dalje iz sjenke vodi Milo Đukanović, rušio vlast u Budvi i Podgorici, gdje će se u septembru i novembru provesti kao bos po trnju…
Moram da priznam, u dilemi sam, ne znam ko veći uticaj na Jakova Milatovića ima, Milo Đukanović, ili Ranko Krivokapić, a možda i obojica udruženi, dok moj veseli rođak sada pjeva svoju labudovu pjesmu uoči svoje neminovne političke smrti…
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)