Piše: Goran Danilović
Ne liječi se u policiji i tužilaštvu ono što se propusti u kući i u školi. Policija i bezbjednosni sistem nijesu vaspitne ustanove.
Kako smo došli do ovoga da se ubijamo „svaki dan“?
Evo redosljeda:
– duže od trideset godina (možda pedeset i više) država razara porodicu. Dom odavno nije mjesto razgovora sa djecom: dom je spavaonica za umorne roditelje i dosadno kaznilište za djecu.
– Pola vijeka država razara školski sistem i sistem vrijednosti. Najbolji đaci nijesu na cijeni – cijene se najjači, stilizovani, bogati, snalažljivi…
– Kada nije zanimljivo u umornoj kući i u umornijoj školi onda je jedino mjesto zabave ulica.
– Dražava nudi nagrade za one koji se snađu, a ne za one koji znaju.
– Država pola vijeka otvara rupe za snalažljive i zatvara vrata za posebne.
– Socijalističko načelo uravnilovke je postignuto; nismo postali prosječno dobri i marljivi nego prosječno loši i mrzovoljni.
– Djeca su nam razočarana prije nego počnu da žive.
– Škole su odavno postale ustanove rutine.
– Prosvjetni radnici nijesu više prosvjetari nego redari u učionicama. Poniženi su, neplaćeni, zanemareni, obespravljeni. Dječja prava su važnija od djece, a profesorske obaveze važnije od profesora.
– Najbolje plate su nam na univerzitetima i na klinikama, a to je za mnoge već kasno, a najgore plaćamo one koji od djece pokušavaju da naprave ljude.
– Država nas uči da vrijedi onaj koji ima, a ne onaj koji zna.
– Kupujemo djeci automobile čim odbace igračke, a između pištolja na vodu i pištolja na metak ne prođe ni jedno brijanje.
– Pod državom se više ne podrazumijeva škola ili socijala; pod njom se podrazumijeva policija, sud i zatvor.
– Pod politikom se podrazumijeva prevara, a ne dogovor o pojedinačnom i opštem.
Država je, i to ona duboka, nakon pola vijeka je sprovela plan – ukinula je višak sebe, svoje obaveze prema djeci i ljudima, nadogradila privilegije prema pojedincima i razgradila prava za sve.
Mladi ljudi se međusobno ubijaju jer svako od njih želi da bude šef svoje države, da vlast ne dijeli s bilo kim, da nema obaveza i da ima pravo na svačiji život.
Ubijamo se svaki dan, a ubistava je upravo onoliko koliko je država u državi.
Pedeset, ili osamdeset godina, polako ali sigurno, pretvarali su nam državu u pendrek i danas taj pendrek udara po svačijoj glavi.
Ima li naše krivice?
Nema!
Mi nemamo vremena, čak ni za krivicu!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
