Krvava bajka na Vračaru

Kako je pisao francuski filozof Difur u knjizi Umjetnost umanjivanja glava, na djelu je antropološka mutacija i programiranje novog čovjeka pod plaštom demokratije. Čovjek kao kritički subjekt u neoliberalnom svijetu vrijednosti stavlja se u šizoidnu situaciju, cijepa se i dezorijentiše. Ignorišu se stare institucije i moralne i pravne norme.

Kada je Aristotel pisao o tragediji, on je u poznatoj definiciji istakao da je to podražavanje ozbiljne radnje koja izaziva sažaljenje i strah, čime se proizvodi pročišćenje (katarsis). Tragedija, dakle, kako on kaže, „nije podražavanje ljudi, nego podražavanje radnje i života, sreće i nesreće, a sreća i nesreća leže u radnji, i ono što čini cilj našeg života, to je neko delanje, a ne kakvoća“.

Međutim, on je mislio na umjetničku tragediju, koja se posmatra u pozorištu (theatron). Riječ tragedija, sama po sebi, ne upućuje na sreću ili nesreću. Tragos je na starogrčkom jeziku jarac, a ode pjesma, tako da je tragedija u tom smislu jarčeva pjesma. Ne zna se sasvim pouzdano kako je do takvog prenosa došlo, a prema jednom objašnjenju razlog je u tome što su pjevači na Dionisovim svečanostima nosili jarčje kože.

Prema Aristotelovom viđenju, duša tragedije je priča, a ne karakteri, a posmatranje tragičnih događaja treba da dovede do katarsisa one koji posmatraju. Kod posmatrača sve vrijeme postoji svijest da je u pitanju pjesnikova izmišljena priča, nešto što se ne događa realno, već predstavlja oponašanje onoga što bi moglo da bude realno.

Međutim, kako objasniti situaciju kada je tragedija realna kao ova koja se dogodila u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ na Vračaru, a u drugom činu u selima u okolini Mladenovca?

Strijeljanje iznutra

Dogodilo se nešto možda još strašnije od strijeljanja đaka u Kragujevačkoj gimnaziji koje su počinili Njemci kao spoljni neprijatelji i okupatori 1941. godine. Sada se de facto dogodilo strijeljanje iznutra.

Jedno je, prema izjavama zvaničnika, počinio dječak kojem nedostaje oko dva mjeseca da napuni 14 godina, a drugome nedostaje takođe nekoliko mjeseci da napuni 21 godinu.

Zašto i kako je to moglo da se dogodi? Pomračenje uma, vršnjačko nasilje i slične stvari ne djeluju kao dovoljno dobro objašnjenje. Stvar je dublja.

Ministar prosvjete imao je hrabrosti da kaže da su tome doprinijele i zapadne vrijednosti: „Kao što znate, i Srbija je, nažalost, dio svijeta u kojem se ovakve stvari događaju sve češće. Evidentan je kancerogen, poguban uticaj interneta, video igara, tzv. zapadnih vrijednosti i svima nama je jasno da je potreban krupan preokret, pooštravanje mjera, ali i sistemsko iznalaženje rješenja kako ova tragedija, ne bi, ne daj Bože, prerasla u društveno prihvatljiv način ponašanja kao što je to nažalost slučaj u nekim zapadnim društvima“.

I u dobroj mjeri je u pravu. Rijaliti programi, nasilničke video igre i crtani filmovi, nasilje na društvenim mrežama, promovisanje ne-porodičnih vrijednosti, nasilje nad jezikom – sve je to došlo sa Zapada pod parolom „dijelimo iste vrijednosti“!

Sveopšti nadzor

Na primjer, toliko napadane rijaliti programe donio nam je 2006. godine tada izrazito prozapadni B92 u vidu „Velikog brata“. Mnogi tada nisu ni znali da je u pitanju orvelovski program u kojem se promoviše sveopšti nadzor. Putem tog TV programa, sveopšte nadziranje i kontrola ljudi trebalo je na nivou nesvjesnog da budu nešto prihvatljivo i tako vremenom postanu dio običajnosti. Nad-gledanje kroz tuđi prozor, kao ono što je do tada bilo nemoralno, mada je radoznalost u ljudskoj prirodi, postalo je privlačno i moralno ispravno.

Neke vrijednosti se primaju lakše, a za nešto se pritiska, ali i dobro zaliva kako bi se primilo. Već dvije decenije prepisujemo razne „evropske“ zakone koji nisu u skladu sa našom običajnošću i koji degradiraju i urušavaju porodicu i školu, tako što se i roditeljima i nastavnicima, između ostalog, značajno vezuju ruke u vaspitavanju djece.

Sa druge strane, djeci se daju tzv. dječija prava uz koja ne idu odgovarajuće dužnosti i odgovornost. Tako se na primjer u Nacrtu Zakona o pravima djeteta i zaštitniku prava djeteta govori samo o ostvarivanju i zaštiti prava deteta. Obaveze i odgovornosti u ovom nacrtu predviđene su samo za roditelje i organe javne vlasti.

Antropološka mutacija

Kako je pisao francuski filozof Difur u knjizi Umjetnost umanjivanja glava, na djelu je antropološka mutacija i programiranje novog čovjeka pod plaštom demokratije. Čovjek kao kritički subjekt u neoliberalnom svijetu vrijednosti stavlja se u šizoidnu situaciju, cijepa se i dezorijentiše. Ignorišu se stare institucije i moralne i pravne norme.

To sve dovodi do tzv. psihičkih poremećaja koji vode suicidima i masovnim ubistvima. Prema Difurovom viđenju, takvo programiranje čovjeka može svijet da dovede u katastrofu.

Postavlja se teško pitanje šta bi u takvoj situaciji trebalo učiniti pored „gašenja požara“ i rešavanja posljedica u vidu izmjena krivičnog zakonika, oduzimanja oružja, pojačanog prisustva policije u školama i sličnih stvari?

Odgovor je kompleksan, ali bi svakako trebalo da pretpostavlja neusvajanje spomenutog Zakona o pravima djeteta i zaštitniku prava djeteta, ukidanje Zakona o rodnoj ravnopravnosti što je nedavno i srpski patrijarh tražio, pojačati vaspitni momenat u obrazovno-vaspitnom sistemu kroz odgovarajuće izmjene školskih zakona i pravilnika i, što je posebno važno, preispitati tzv. bolonjski sistem u visokom obrazovanju i donijeti nove zakone o obrazovanju i vaspitanju na svim nivoima.

U obrazovanju i vaspitanju je ključ, kako je to još Platon odlično zapazio, jer sve drugo zavisi od toga kakvi su nam učitelji.

Najmanje što se može učiniti za nedužno stradalu djecu jeste da im se podigne spomen obilježje slično onom u Šumaricama, jer i oni

„Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,

od istih bolesti svi pelcovani

i svi umrli u istom danu…“