Krivokapić: Represija DPS-a je potez očajnika, poraz im je neminovan, a oslobođenje Crne Gore izvjesno i nezaustavljivo!

Zaista imamo mnogo razloga za optimizam. Kampanja je moderna i inovativna, a u nju su, osim partijskih članica koalicije, uključeni nestranački ljudi, eksperti u svojim oblastima koji nude kvalitet neophodan za privlačenje apstinenata. Međutim, za razliku od kampanje naših režimskih rivala, ona nije otuđena od napaćenog stanovništva ove zemlje već je, budući da su njeni nosioci ljudi iz naroda, potpuno svjesna dubine i težine nedaća koje nam je vlast pripremila i koje moraju biti što prije otklonjene, nakon predstojećeg preokreta. Kampanja je u svakom slučaju pobjednička – nadahnuta vjerom i zajedničkom vizijom – kaže u razgovoru za „Pečat“ prof. dr Zdravko Krivokapić, nosilac narodne koalicije „Za budućnost Crne Gore“.

Kao nezavisni kandidat našli ste se na čelu koalicije velikog saveza stranaka. Kako je ideja sabiranja snaga uspela da prevagne nad stranačkim interesima? Da li samo ujedinjena opozicija može da odgovori na izazov svrgavanja Mila Đukanovića s mesta predsednika države?

Svijest o istorijskom značaju predstojećih izbora učinila je da partikularni interesi sasvim izgube na značaju pred brutalnim pokušajima ugrožavanja svetinja i zaokruživanja totalitarne kontrole nad narodom Crne Gore. Bez sumnje, većina građana teži suštinskoj demokratizaciji, kao i opozicionoj slozi i okupljanju antirežimskih snaga, što je preduslov konačnog ispunjenja autentične narodne volje. Samo udruženo djelovanje i masovan odziv stanovništva mogu učiniti uobičajene režimske izborne malverzacije jalovim i invalidnim.

Da li je stvaranje velike koalicije bilo moguće bez litijskog ustanka koji je prethodio?

Naše svete litije su temeljno transformisale ukupni ambijent u Crnoj Gori, uključujući i onaj društveno-politički, jer su oslobodile narod trodecenijskog straha. Iznenada, režim se u svojoj osionosti usudio da se vrati svojim antihrišćanskim ideološkim korjenima, ali ovoga puta ne ni pod izgovorom stvaranja novog društva već radi zaokruživanja procesa svoje, da upotrijebim izraz iz njihove nekadašnje marksističke teorije, „prvobitne akumulacije kapitala“, koju su karakterisali otimanje imovine i bespravna privatizacija resursa koji pripadaju svima. Kako je zemlja temeljno osiromašena, ustremili su se na viševjekovnu imovinu zajednice koja je Crnu Goru stvarala, a tokom brojnih nedaća i očuvala. Katarza nekada zastrašenog stanovništva, postignuta apsolutno nezabilježenom slogom, masovnošću i dostojanstvom, kao i demonstracija narodnog jedinstva, okupljenog oko svoje crkve, inspirisala je svojim primjerom i političke lidere.

U kojoj meri je Zakon o slobodi veroispovesti uticao na kreiranje nove slike biračkog tela, s obzirom na to da su u redovima DPS brojni verujući ljudi?

Nema nikakve sumnje da je izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti drastično uticalo na osipanje biračkog tijela DPS-a. Mnogi pojedinci koji su redovno glasali za tu partiju bili su učesnici litija i javno i ponosno su iskazivali svoju podršku Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i eparhijama Srpske pravoslavne crkve. DPS sada pokušava da ucjenama i drugim neprihvatljivim metodama povrati taj dio biračkog tijela, ali takav proces daje loše rezultate. Svjedoci smo otrežnjenja i onih koji su iznenada prisiljeni da biraju između straha od prolazne zemaljske vlasti i straha od Boga, i onih koji postaju svjesni da su se, za jednog dugog perioda, odali ispraznom idolopoklonstvu i kultu ličnosti, koji nikada u istoriji nije donio ništa do patnji i razaranja. Režim je gotovo u potpunosti izgubio svoje elemente kontrole i pritiska, koje panično nastoji da očuva putem prijetnji otpuštanjima i mobilizacije naših sugrađana, rođaka i prijatelja, zaposlenih u državnoj upravi i firmama pod kontrolom kriminalnih porodica. Ti naši ljudi su toliko dugo bili taoci vlasti. Sada se oslobađaju. I kada to učine 30. avgusta, bratski ćemo ih prigrliti, jer oni su bili žrtve.

Da li su sve učestalije pretnje, hapšenja i procesuiranja verujućeg naroda i opozicionih lidera najočitiji pokazatelj nesigurnosti vladajuće koalicije u pogledu ishoda izbora?

Gotovo je trivijalna činjenica da je fizička represija simptom terminalne faze svake diktature. Prijetnje, hapšenja i procesuiranja slobodoumnih građana su pokazatelj ne samo nesigurnosti vlasti već i panike koja vlada u njenim redovima, tj. situacije u kojoj svaki njen politički potez odiše samodestrukcijom i nekom vrstom mazohizma. Otvorena represija nad slobodnom mišlju u Crnoj Gori konačno uvjerava i inostrano javno mnjenje o autoritarnoj prirodi crnogorskog režima. Mislim da su i vlastodršci svjesni da je njihova represija samo potez očajnika, jer im je poraz neminovan, a oslobođenje Crne Gore izvjesno i nezaustavljivo.

Kakva su vaša očekivanja, da li će u slučaju pobede opozicije na predstojećim izborima DPS mirno prihvatiti poraz?

DPS je partija koja je u svojoj suštini autokratskog karaktera i nije realno od nje očekivati da mirno prihvati poraz. Uz to, jasno je da će predstojeća smjena vlasti i uspostavljanje pravne države vitalno ugroziti lukrativne i nezakonite poslove, kojima je vrh vlasti oduvijek bio posvećen. Međutim, računam da i u toj partiji ima pojedinaca koji neće prihvatiti bezumlje guranja zemlje ka nemirima i sukobima, tim prije što od odbrane narodne volje iskazane na izborima više niko neće odustati. Postoje jasni signali koji govore da, ovoga puta, ni međunarodna zajednica neće blagonaklono gledati na pokušaje odlazeće vlasti da se održi silom, niti će joj biti dozvoljeno kreiranje nestabilnosti u ovom dijelu Evrope.

Jedan ste od prvih potpisnika Apela za odbranu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Kako objašnjavate svojevrsni fenomen ćutanja naučne javnosti na sva dešavanja u proteklih 30 godina?

Nije lako objasniti, niti pravdati ćutanje naučne javnosti, ali ni mnogih drugih kategorija tokom prethodnih trideset godina režimske strahovlade. Međutim, treba istaći da ni u okviru datih kategorija nijesu svi ćutali. Čudesne litije su očigledno izmijenile i svijest kod mnogih pojedinaca, prosvijetlile im duše i učinile da više ne ćute.

Treba se sjetiti da intelektualna javnost nikada ne postoji kao apolitična javnost, jer je društveni angažman na poboljšanju ljudskog stanja i napretku ka pravednijoj zajednici neodvojiv od posvećenosti nauci ili stvaralaštvu. Nikada nisam smatrao da intelektualna klasa ima pravo da obitava u poslovičnoj „kuli od slonovače“, već naprotiv – da ima obavezu da učestvuje u razvoju svoje zajednice, rukovođena moralnim principima i onim najblagotvornijim spojem vjere i razuma.

Izvor: Pečat