Jedini premijer u istoriji koji je prekrečen Zdravko Krivokapić oglasio se juče i kazao da blaženopočivši mitropolit Amfilohije ne bi dozvolio da Beograd diktira određena ponašanja a pogotovo ne u „Crkvi Crne Gore“.
Ovo predstavlja još jedan u nizu skandala kojima Krivokapić, čak i sada kao prosječni građanin, nanosi štetu Srpskoj pravoslavnoj crkvi u separatističkim pokušajima koji su svojstveni samo DPS-u, SD-u, SDP-u, i svima onima koji su izopšteni iz Pravoslavlja. Iz dana u dan, iz intervjua u intervju, Krivokapić pokazuje da je bio trojanski konj kog je DPS u pravo vrijeme lansirao i kroz neznanje Srpske pravoslavne crkve, doveo do čelnog mjesta u koaliciji ZBCG a kasnije i do premijerske fotelje.
Lijepo se Krivokapić zahvalio Srpskoj pravoslavnoj crkvi za podršku i za to što ga je dovela do premijerskog mjesta. Upravo ova persona je odbijala da potpiše Temeljni ugovor sa srpskom Patrijaršijom, odlazio je u Beograd, pa se najednom vraćao bez ikakvog potpisa, iako je govorio da ide da ga potpiše. Kasnije se pravdao da je bivši GST, njegov plemenik iz Stare Crne Gore Milivoje Katnić htio da ga uhapsi, i ko zna šta sve ne.
Upravo je Krivokapić bio protažer priče da eparhije u Crnoj Gori trebaju biti nezavisnije, iako po crkvenom uređenju, svaka od njih predstavlja samostalno tijelo kom je krov Patrijaršija, što bi Krivokapić, kao navodni vjernik, trebao da zna.
Takođe bi Krivokapiću dobro bilo da malo pripogleda kakva je situacija u drugim vjerskim zajednicama. Postoji li i u jednoj drugoj vjerskoj zajednici ovakva separatistička tendencija? Da li postoje parohije iliti eparhije Katoličke crkve koje se „brecaju“ Vatikanu? Postoji li ikakva želja Katolika da to rade? Postoji li neki premijer u svijetu, vjernik, koji bi Vatikanu slao ovakve poruke da ne smiju da se miješaju u pitanja Katoličke crkve u njihovoj zemlji? Ne postoji. Zvuči li ova retorika na retoriku DPS-a? Zvuči.
Ovim intervjuom samo se potvrđuje pisanje BORBE da je Zdravko Krivokapić ništa drugo do prikriveni DPS-ovac za čijeg premijerskog mandata nije urađeno apsolutno ništa u korist srpskog naroda Crne Gore. S tim u vezi, sa ovakvom retorikom o crkvenom separatizmu, bi komotno mogao da se kandiduje na predstojećim unutarpartijskim izborima u DPS-u. Možda bi i pobijedio.
Dobro Srbi konačno oči otvoriše. Još davno sam o Zdravku i mentoru tekst napisao. Podsjetiću :
RISTOVO OTKROVENJE (pred Vidovdan 2021.)
Na kapiji, duž pruge od ‘‘ničega prema ničemu‘‘, uzdignuta čela, čini mi se, čitavo stoljeće stajao je On – Đedo. Sam i napušten, uvijek namrgođen i s՚ kletvom u očima prekorevao je svoje stado. Sanjao je svijetlu zoru iz mrske mu bratske domovine. Pokušavao je više puta, ali uvjek mu je falila ona jaka riječ što gvozdena vrata otvara. Uvjek drugi, a nikada prvi. Bog mu dade hrabrost i vrline kosovskih junaka, al od sramote se rodu ne povjeri, jer niko ih u tuđini kletoj ne prozrije. On, iz krša staso, a nekakve mlakonje iz proste varoši mu presto preuzeše. Nešto je zafalilo što mu Bogo ne dade. To što bejaše u Boga i šejtan je imao i još se samo malo do nagrade lakše dolazilo. Utaban put kroz vjekove ostade od predaka mu zapisan. Ni Radov amanet ga od tog puta odvratiti ne mogaše. Ponekad se zapita dal’ je „Vijenac“ u školi dobro razumio. Konačno grešku je našao! Rano ga je pred pubertet isčitao, a služba mu žljezde ne otvori, pa se sada nema rašta ponovo na nj’ vrćat iz početka.
Na pošljetku Đedo ipak dobi bitku. Riječ više ne bi u Boga, već u Đeda. Svi se u nju kleše i pobjednici i poraženi. Poturi Cucu gordoga da se za rod Serbski moli umjesto njega i da im zadnju lekciju podijeli. Sin njegov vjerujući je otvarao usta puna molitve, svjestan da iz njega drugi govori i da odgovornost nije njegova, već u mentora, a opet, čak ni njega prostoga pastira taj pasiji rod razumio nije. Gdje god je svoje granice ukrug pogledao, neprijatelj je pobjednički ples „onamo – ‘namo“ zaigrao. Ali gordost nije za čovjeka, jer u tami isplivat ne može, a na sreću nije se oslonit, jer na zemlji njiovo je carstvo. Znaće Bogo da im nije ni dat izbor, jer zapis prađedovski već suđen bejaše. Tamni Vilajet se opet, ko u bajci otvorio. Šta god uradio neće na dobro izići. Od blata čizme ne vidješe, koje gaze na sve strane svijeta. Tu molitva više ne pomaže već ko nekad sablja u junaka. S’ Albionom tikve je sadio, da dinastiju iz krša povrati i da srpstvo „uveže“ za navjek. E moj Đedo, nije Albion ovdje da vama dvojici dinastiju vrati, već da nas do koske oglođe. Prek’ tarabe njiova je meta. Samo zlato za njega postoji, a na našu sujetu zaigra. Puno takvih on med nama nađe. Velika nas kurva dobro proučila, pa nam sudi kako joj se prohtje.
Možda je i Lazo pogriješio kada je carstvo nebjesko samo za sebe uzeo. Ne bi mogla dva Srbina ni u raju zajedno. Zato ih je oba unaprijed izgnao. A najposlije, kako vele, u dženetu može biti više duša na mekom divanu. E, tu će se onda i za njih još mjesta pronaći. To Gordi pomisli i „Srebren…„ nož u srce bratu ka’ šegu poturi. Krike ne ču, jer novi sultan zavjesom svoj čador preklopi. Carstvo Balkansko se najposle moralo izdjelit, na njiovo da ostanu tamo, a na naše da djelimo s njima. Što pjesnik reče: ’’Dolje više ne možemo, a gore nam ne može biti.’’
Konačno bi, da se sveto trojstvo na zemlji ostvari: Đedo, Lažac i Sveti Narod. Razumješe to vrzino kolo Srbi na pošljetku da nije Đedo pobijedio, već njiova muka, ali nazad ne mogaše, pa Đeda iz inata svecem oglasiše, da se vjekovima stid s’ roda nikad ne sapere. Srbine, na vrijeme zažmuri, ipak novo jutro svanuće, novi dan u tisuću boja…
Ko razumije od Boga mu je poslato
M.I.
Užasni prevarant. Faca mu sve govori, cinična.
Zdravko kontinuitetom svoje politike, kao i ovom zadnjom svojom izjavom, samo pokazuje da je vjerni Amfilohijev đak i da autentično na političkom polje prenosi ono što je naučio od njega.
Ako znamo da je Amfilohije, kao samozvanac, dodijelio sebi titulu arhiepiskopa, koje danas nema, da je bez potrebne odluke S.A. Sabora SPC formirao episkopski savjet crkve u CG, da je predlagao pregovaranje sa DPS-ovom vladom u julu i avgustu 2020-te, pred same izbore, čime bi se DPS-u namicali glasovi, i da je bilo mnogo sličnih ,,slučajnosti“ onda nije sporno da je Zdravko tačno procijenio čime bi se Amfilohije bavio. Zdravko je najverniji Amfilohijev đak i to je jedan od bitnih razloga zašto je Zdravkova politika takva kakva jeste.
Tranja