Kristina Amanpur – vjesnik „humanitarnih“ intervencija
Kontrola narativa je važan dio rata, rekla je nedavno američka novinarka Kristijan Amanpur, gostujući na filmskom festivalu u Sarajevu, govoreći o gradu i ratu koji su je, kako je sama istakla, naučili šta znači biti novinar.
„Zahvaljivali su mi svi tada što sam govorila ko su žrtve, ko nasilnici. U Bosni sam naučila kako da budem istinita u novinarstvu, a ne neutralna“, poručila je dugogodišnja zvijezda Si-En-En televizije, koju u Srbiji – i televiziju i zvijezdu – prate sa velikim oprezom, a često i sa negodovanjem.
Tome je nesumnjivo doprinio i jučerašnji intervju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, u kome je Amanpur uz sarkastične komentare, upadice i presuđivanje na licu mjesta pokazala kako se to „biva istinit“ kad je novinar oslobođen „nepotrebnog tereta“ neutralnosti.
A taj suvišni prtljag počela je da ostavlja upravo na prostoru Balkana, izvještavajući iz rata u bivšoj Jugoslaviji, i, kako je istakla, „sve što sam ovdje (u Sarajevu) naučila, nosila sam sa sobom u narednih trideset i nešto godina karijere“.
Prevaziđena očekivanja sponzora
Amanpur je, kao dopisnica televizije Si-En-En, izvještavala sa glavnih svjetskih ratišta: u Iraku, Avganistanu, Palestini, Iranu, Izraelu, Pakistanu, Somaliji, Ruandi, Balkanu, a spisak velikih lidera koje je intervjuisala je impresivan: Gadafi, Toni Bler, Žak Širak, Robert Mugabe, Hilari Klinton i mnogi drugi.
Jedan će, ipak, biti naročito upamćen, a to je razgovor sa Jaserom Arafatom, vođen tokom opsade njegovog imanja u martu 2002.
„Gospodine Arafat, možete li mi reći, molim vas, da li ste vi lično gađani? Da li su sobe u kojima sjedite napadnute? Da li ste trenutno pod direktnom fizičkom prijetnjom?“, upitala je Amanpur.
„Ipak ne pratite“, prebacio joj je palestinski lider i naveo da se radi o agresiji, da je potpuno uništeno sedam zgrada oko njegove kancelarije na koju se puca iz svog naoružanja, na šta je uslijedilo „adekvatno“ pitanje novinarke – „da li ste u stanju da kontrolišete nasilje?“.
Arafat nije mogao da vjeruje svojim ušima.
„Da li mene pitate zašto sam pod potpunom opsadom? Vi ste divan novinar. Morate da poštujete svoju profesiju, morate da budete tačni“, posavjetovao je palestinski lider, a onda – spustio slušalicu.
Kako je ocijenjeno u jednom tekstu „Njujork tajmsa“, koji se bavi ovom epizodom, „Kristijan Amanpur je zaista prevazišla očekivanja svojih sponzora“.
Tribunal prije Haga
U ratu u Bosni joj se najviše zamjeralo što je pristrasno izvještavala, no, ona je svoju ulogu vidjela kao mnogo značajniju od običnog reporterskog posla. Može se reći da je bila tribunal prije Haga i da joj je za donošenje presuda trebalo mnogo manje nego potonjem sudu.
„Neki su me optužili da sam bila promuslimanski orijentisana u Bosni. Naš posao jeste da se pobrinemo da sve strane dobiju ravnopravan tretman u medijima, međutim, kod genocida se ne može biti neutralan“, rekla je novinarka, uprkos tome što su se mnogi stručnjaci međunarodnog prava tada, ali i sada, bunili protiv „olake upotrebe termina genocid“.
I kao što dodole uporno i strpljivo prizivaju kišu, tako je Amanpur apelovala i uvijek bila vjesnik „humanitarnih intervencija“. U jednom intervjuu za televiziju N1 pohvalila je zapadnu intervenciju koja je „spriječila da se genocid ponovi i na Kosovu“.
Kad nije mogla da dozove bombe, intervenisala je lično, pa se tako 2019. pobunila kada je austrijski pisac Peter Handke, koji drugačije promišlja dešavanja u Bosni i Hercegovini, trebalo da dobije Nobelovu nagradu.
„Bila sam tamo. Svi mi znamo ko je kriv“, napisala je Amanpur na Tviteru, uz fotografiju na kojoj se nalazi u Memorijalnom centru „Srebrenica – Potočari“.
Novinarski talenat i harizmu su joj, ipak, priznavali i najveći neprijatelji.
Gdje je rat, tamo je Amanpur
Mnogi od njenih kolega, poput Voltera Rodžersa sa televizije Si-En-En hvalili su je naročito kao najboljeg ratnog izvještača.
Njen uspjeh u prenošenju priča o pokolju i sukobima u dnevne sobe širom svijeta učinio ju je jednom od najvidljivijih ratnih dopisnika svoje generacije, napisao je Stiven Kincer za „Njujork tajms“ davne 1996. godine, u tekstu pod nazivom „Gdje je rat, tamo je Amanpur“.
On ističe da je reputaciju stekla u Bosni, premda je izvještavala sa mnogih ratišta.
„Bosna je i mjesto gdje je zadobila nepovjerenje nekih kolega. Oni se žale da prekoračuje tradicionalne granice objektivnosti i koristi slobodu koju joj daje Si-En-En da ‘išamara’ onoga koga smatra krivim za zločine tog dana – u Bosni, obično Srbe“, naveo je Kincer.
Jedan od njegovih sagovornika koji je želio da ostane anoniman, odaje joj priznanje što je insistirala da Si-En-En izvještava o ratu u Bosni u vrijeme kada nije postojalo veliko interesovanje za tu temu, što je bio primjer njenog „odličnog novinarskog instinkta“.
Isti sagovornik, međutim, dodaje da ga je iznenadilo nešto što je uradila.
„Ona je sjedela u Beogradu kada se desio taj masakr na pijaci (Markale) i u etar je rekla da su to vjerovatno uradili Srbi. To nikako nije mogla da zna. Pretpostavljala je sveznanje koje nema nijedan novinar“, ocijenio je anonimni izvor.
Kincer primjećuje da kada Amanpur izvještava o artiljerijskim napadima iza kojih se ne zna ko stoji, ne oklijeva da istakne da – iako izvor konkretnog napada možda nije poznat – većinu izvode srpske snage.
„Ona će svakom ko bude pitao reći da bosanski sukob nije građanski rat, već rezultat srpske agresije“, ističe Kincer.
Kasne noćne margarite
Možda je upravo rastegljivošću termina genocid tada četrdesetogodišnja Amanpur očarala Džejmsa Rubina, koga iz devedesetih pamtimo kao portparola u Stejt departmentu i jednog od najbližih saradnika Medlin Olbrajt.
Ljubav prema relativizaciji međunarodnog prava i romansa koja je započela „kasnim noćnim margaritama u Sarajevu“, krunisana je brakom 1998. godine koji je prijateljski okončan dvije decenije kasnije.
U nedavnoj šetnji Balkanom – u kojoj je, mudro, mimoišao Srbiju – Rubin je izjavio za „Albanijan post“ da je ponosan na ono što se desilo 1999. godine, to jest na NATO agresiju.
On je, govoreći o potezima Amerike u to vrijeme, rekao da će „istorija zabilježiti da su OVK i Sjedinjene Države bili partneri u sprječavanju genocida“ u tom periodu.
Priština ga je 2013. odlikovala Predsjedničkom medaljom za njegovu posvećenost oslobođenju „Kosova“, koju je, nadamo se, imao gdje da udene s obzirom da je njegova tadašnja supruga takođe dobila brojna priznanja.
Možda i ona, posle jučerašnjeg intervjua sa Vučićem, dobije istu medalju, uz koju će nekadašnji supružnici, a sada dobri prijatelji nazdraviti – i to, naravno, „kasnim noćnim margaritama u Prištini“.
(RT Balkan)