piše: Vladimir Vukićević, komentator BORBE
Veličanstvena pobjeda 30. avgusta 2020. godine, izvojevana u nemogućim uslovima i na nefer izborima, otvorila je put za formiranje prve demokratske vlade u istoriji Crne Gore i njenom konačnom ulasku u red civilizovanih država. Đukanovićeva lažna stranka i sateliti su doživjeli poraz, a njihovoj neodgovornoj i autokratskoj vladavini je došao kraj. Ogromna većina građana i demokratska javnost su očekivali brže i sveobuhvatne reforme, ali su oni malo upućeniji znali da je točak demokratije tek pokrenut, te da će ostanak Đukanovića na funkciji predsjednika države, iako sa malim ustavnim ovlašćenjima, te premreženost njegovih apartčika u korumpiranoj državnoj upravi i metastaziranom pravosuđu, biti teg o vratu demokratskim snagama.
Osim što je prvi put došlo do demokratske smjene vlasti, Crna Gora je ušla i u period tzv. kohabitacije, odnosno stanja u kojem predsjednik i premijer nisu iz iste političke stranke ili opcije. Kako nismo bili država sa razvijenom demokratijom i institucijama, Đukanović i njegova mafiokratija su iskoristili to stanje da na svaki mogući i nemogući način, u stanju ljudskog i političkog očaja, urade sve da blokiraju, opstruiraju i uspore proces demokratizacije i tranzicije. Ta destruktivna politička praksa i pravno nasilje su posebno eskalirali nakon gubitka vlasti u Podgorici, u kojoj već mjesecima DPS gubitnici uzurpiraju vlast u Glavnom gradu.
Kohabitacija u Crnoj Gori, za razliku od razvijenijih demokratija i država, nije doprinijela političkoj stabilnosti i kontroli vlasti, jer su svi dobronamjerni ljudi odlično znali da dvije “zaraćene strane“ neće sarađivati, da kohabitacije sa mafijom i političkim pokroviteljima organizovanog kriminala ne može i neće biti. Zbog svega navedenog, kohabitacija je na određeni način bila i glavni uzrok političkih tenzija, ali i bezbjedonosne destabilizacije u zemlji. Kada se na sve to doda i evidentna nesnađenost pobjednika izbora i demokratskih snaga na novonastale okolnosti, demokratski i reformski proces je bio ozbiljno ugrožen, a Đukanović je koristio neslogu snaga alternative da sebe predstavi kao nekoga ko sa strane posmatra kako država ulazi u “institucionalni haos“, iako je on bio glavni proizvođač te “truleži“, tog živog blata koji je prijetio da proguta zemlju.
Predstojeći predsjednički izbori 19. marta su zbog toga i značajna tačka u procesu demokratske tranzicije i ispit zrelosti ove generacije političara. Ono što posebno zabrinjava je trenutno stanje kod snaga alternative i njihovi odnosi: rovovi, zavađenost, svakodnevnii rat svih sa svima, što se onda logično preliva i na članstva i simpatizere demokratskih snaga. Zbog toga su mnogi i s pravom zabrinuti kako će izgledati onih 14 dana između dva izborna kruga, da li će tu biti iskrene sinergije, saradnje, savezništva i zajedničke podrške kandidatu koji će ući u drugi krug i duel sa kandidatom mafije.
Period od prve demokratske smjene vlasti i tzv. kohabitacija su toliko iznurile građane i usporile demokratski proces, da nema nikakvog opravdanja za neodgovorno ponašanje pojedinih političkih aktera. Pobjeda bilo kog od kandidata iz demokratskih snaga se ne smije dovesti u pitanje, a kada Đukanović bude sklonjen sa državne funkcije, onda se njegovoj lažnoj stranci i satelitima može zadati konačan udarac na vanrednim parlamentarnim izborima. Još jednu kohabitaciju sa Đukanovićevom mafijom, nastavak mrcvarenja, blokada i opstrukcija, Crna Gora sigurno ne bi izdržala. Preduslov za debakl političkih podružnica mafije, za krah od kojeg se više nikad neće oporaviti, jeste pobjeda demokratskog kandidata na predsjedničkim izborima. Kraj kohabitacije sa mafijom 19. marta, odnosno 2. aprila, konačno otvara put za temeljne, sveobuhvatne reforme i demontažu DPS sistema.