Kovač: Za najteža djela imovina će se oduzimati i bez pravosnažne presude

U kontekstu rasprave oko pojedinih rješenja sadržanih u Predlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću, javnog disukursa, argumenata pro et contra, dao bih par napomena koji mogu dodatno objasniti sam smisao i domet ovog zakonskog teksta. Prije svega treba poći od razumnog poimanja bilo kog normativnog akta, njegovog domašaja i efekata koji su uslovljeni kako kvalitetom samog teksta norme, tako i spremnošću organa za njegovom dosljednom primjenom.

U tom smislu, smatram da ove zakonske izmjene nadilaze svoj formalno pravni domen i šalju snažnu poruku od strane države u cilju jasno ispoljene namjere povraćaja nezakonito stečene imovinske koristi, dok istovremeno predstavljaju poboljšanje instrumenata koji će organi imati na raspolaganju u tom pravcu. Pomijeranjem momenta kada se može krenuti u postupak trajnog oduzimanja imovinske koristi (u slučaju imovinske koristi proistekle iz krivičnih djela iz nadležnosti SDT-a ) daje se nova dinamika i samim tim šire ovlašćenja kada govorimo o ovom postupku.

 

Naime, u odnosu na krivična djela iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva, potreba izdvajanja istih bila je neophodna budući da se radi o najtežim krivičnim djelima organizovanog kriminala, odnosno krivičnih djela koja po pravilu akumuliraju najveću nezakonitu finansijsku dobit. Takođe, ova krivična djela fokusirana su na korupciju na visokom nivou, počinjenu od strane lica koja imaju svojstvo javnih funkcionera, shodno odredbama Zakona o sprječavanju korupcije. Krivična djela – korupcija, organizovani kriminal i finansiranje terorizma (i druga) po svojoj prirodi su krivična djela kod kojih postoji opravdan javni interes i legitiman cilj (predstavljaju izrazitu opasnost po društvo) da bi postojala proporcionalnost ograničenja prava na uživanje imovine.

 

Važeći zakon definiše da se može oduzeti ona imovinska korist kad sud utvrdi da postoji vremenska povezanost između vremena u kojem je stečena imovinska korist i drugih okolnosti konkretnog slučaja koje opravdavaju oduzimanje imovinske koristi. Ova norma daje prostor za individualno tumačenje u svakom konkretnom predmetu i ne obezbjeđuje pravnu sigurnost u crnogorskom pravnom sistemu. Budući da je neophodno obezbjediti pravnu sigurnost bilo je neophodno definisati koji je to period (10 godina) prije i/ili poslije izvršenja krivičnog djela. Ovo određenje je bilo neophodno kako bi se mogla oduzimati imovinska korist stečena kriminalnom djelatnošću spojena sa zakonitom imovinom.

 

Nadalje, uvodi se obaveza državnih organa, banaka i drugih finansijskih institucija da dostave podatke koje zatraži državno tužilaštvo, bez obzira na tajnost odnosno poverljivost podataka (tajni podaci, lični podaci, poslovna, bankarska ili profesionalna tajna), bez odlaganja i bez plaćanja naknade. Takođe, daje se mogućnost državnom tužiocu da pozove lice čija je imovina predmet finansijske istrage da se izjasni o podacima i dokazima koji su prikupljeni.

 

Pitanje jačanja kadrovskih i tehničkih kapaciteta definitivno ostaje kao najveći izazov u kvalitetnom sprovođenju ovog zakona

 

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, u presudi kojom se tužbeni zahtjev usvaja, utvrđuje se da je određena imovinska korist stečena kriminalnom djelatnošću, da se oduzima od tuženog odnosno članova porodice tuženog i/ili trećih lica i da postaje svojina Crne Gore. Predviđa se i da Zaštitnik može, do kraja glavne rasprave, bez pristanka tuženog, izmijeniti tužbeni zahtjev na način da zahtijeva da se oduzme imovina koja odgovara vrijednosti imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću ili da tuženi plati odgovarajući iznos, zbog nemogućnosti oduzimanja imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću usljed okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe.

 

Ono što je potrebno navesti jeste i da će donošenjem ovog zakona biti uspostavljen još jedan način oduzimanja imovinske koristi. Naime, već u sistemu postoji oduzimanje imovinske koristi koja je proistekla iz krivičnog djela, a sada se za najteža krivična djela uvodi postupak oduzimanja bez čekanja pravosnažne osuđujuće presude.

 

U odnosu na kritike koje se odnose na nadležne organe koji će sprovoditi mjere i radnje propisane ovim zakonom, kao i kritike u odnosu na poređenja sa drugim sistemima, zaista mislim da je veliki poduhvat što smo se odvažili da krenemo u ovom pravcu. Upravo koristeći relevantne sisteme, to jest uporedna iskustva, ali i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prilagodili smo postupak našem sistemu, kako bi svi standardi bili ispunjeni.

 

U javnosti su se mogli čuti i predlozi u odnosu na potrebu uspostavljanja specijalizovane agencije koja bi vodila ove postupke. Uspostavljanje nove specijalizovane agencije podrazumijevalo bi donošenje novog zakona, izmjenu sistema državne uprave i samim tim upravo dejstvo zakona od njegovog donošenja. To bi dalje značilo da se raniji slučajevi iz kojih je prostekla nezakonita imovinska korist ne mogu podvesti pod njegovu primjenu čime bi i njegov domašaj bio moguć samo na buduće slučajeve. Upravo je to bio razlog pristupa izmjeni postojećeg zakona, čime je izbjegnuto pitanje retroaktivnosti odredbi.

 

Na kraju, pitanje jačanja kadrovskih i tehničkih kapaciteta definitivno ostaje kao najveći izazov u kvalitetnom sprovođenju ovog zakona i zato moramo biti svjesni da bez ulaganja u ključne institucije koje će biti nadležne za sprovođenje navedenih procesa nema ni efikasne primjene niti zadovoljavajućih krajnjih rezultata ovog zakona.

 

Autor teksta je ministar pravde