Kosovski rasplet: Ohladimo glave i saberimo se!

Godinama i decenijama unazad, srpski narod je, kao po navici, bio osuđen na konstantne podjele, diobu i svađanje. Dok su sve svi ostali udruživali, čak se pravili i neprirodni savezi, kako bi se srpsko pitanje i pozicija otežali, s druge strane srpski narod je bivao sve nesložniji. Čini mi se da nije mogla proći ni jedna godina, a da se Srbima nijesu namećale političke, kulturne, jezičke i svake moguće i nemoguće podjele. I na kraju, kao kulminacija, danas treba da se cijepamo po najosjetljivijem i najbolnijem, vjerskom šavu. Kao da nam kroz istoriju nije bilo dovoljno pobjela i dioba, svađa, podmetanja, sukoba i otkinutih glava, koje su kao po difoltu završavale na nekom evropskom dvoru koji je, žario i palio vatre među srpskim narodom, tjerajući ga na neslogu.
Teške riječi koje su ovih dana izrečene sa određenih srpskih zvaničnih adresa na račun Mitropolita Amfilohija, treba da zabrinu, ali i da nas opamete i otrijezne. Briga Mitropolita za svetu zemlju Kosovo i Metohiju, njegov stav po tom pitanju, iskren i direktan, jasan i istorijski utemeljen, ne smije da bude znak za ispaljivanje otrovnih strijela, prema njemu. A naročito ne da udružena ili pojedinačna akcija krene sa najviših državnih položaja Srbije. U blage dane, u vrijeme Božića, kad treba praštati, pozivati na slogu i jedinstvo, pale su teške riječi. Hoću da vjerujem da su izgovorene u afektu, da je više neki revolt, koji je rezultat spoljnih pritisaka kojima je Srbija izložena, govorio iz ljudi koji su izgovorili te teške riječi i da se iza svega onoga što je rečeno, nije krila mržnja prema istini koju je Mitropolit Amfilohije saopštio. Jer, ubijeđen sam, da iskreno, u dubini duše, svi oni koji su ispalili sve one otrovne riječi, dijele mišljenje naslednika trona Svetog Petra Cetinjskog, kada je u pitanju Kosovo i Metohija. Veliki je pritisak na zvanični Beograd, godinama, decenijama unazad. Veliki teret se srušio na njihova pleća i treba ih ponekad razumjeti, shvatiti, oprostiti im neku tešku riječ, jer sve te riječi su plod afekta, a ne iskrenog stava i promošljanja. Ne treba dolivati ulje na vatru, jer bojim se da neki i nijesu svjesni, koliku pustoš bi ovaj vjerski požar ostavio za sobom. Posledice svega toga, ne smijem ni da zamislim kakve bi bile, bojim se da bi se vjekovima oporavljali. Naša nesloga, jača naše neprijatelje.
Spustiti tenzije, ne potpirivati vatru
Umjesto da se tenzije spuste, da tišina zavlada, dok se glave ne ohlade, pojedini mediji konstantno potpiruju vatru. Jer kako drugačije tumačiti naslov jedne dnevne novine u Crnoj Gori, koja danas razvrstava i prebrojava ko podržava Mitropolita Amfilohija, a ko ne. Danas, kada treba pokazati mudrost, kad razum treba da nadvlada emocije, taj medij, zarad povećanja tiraža, sa naslovne strane šalje opasnu poruku. Jer, mnogi centri moći danas žele da iskoriste ovu situaciju i da pravoslavno biće Srbije i Crne Gore pocijepaju do poslednje kapi bratske krvi. Ne podržava se danas Mitropolit Amfilohije tako što će mu se javno dati podrška, da bi se na taj način ušićario neki politički poen, prodala koja novina više ili dodvorio samom Mitropolitu. Našem Mitropolitu ćemo najviše pomoći ako stanemo iza i uz njega, a ne ispred njega da barjačimo ko je veći Srbin ili vjernik. Mudriji je on od svih nas, mi samo treba da mu budemo snaga i oslonac u ovom momentu, a ne oruđe u nečijim rukama, da se braća lakše zavade i zakrve. Ne treba nam da se danas dijelimo na Amfilohija ili Vučića, na Irineja ili Amfilohija… Jer te podjele, odgovaraju samo našim neprijateljima, koji žele da iskoriste naše vruće glave i da preko nas ostvare svoje interese. Nema službe, inostrane, domaće, koja se ovih dana nije upregla da potpali vatru, da se tenzije još više i jače prodube. Bolje i da se na trenutak ugrizemo za jezik, prećutimo sve ono što nas pritiska ovih dana, da suzbijemo srdžbu koja nas je zahvatila i tako pomognemo svima nama, pa i Mitropolitu, a odmognemo onima koji žele upravo ovo što se poslednjih dana dešava.
Ovu opasnu lavinu, koja prijeti da poruši sve mostove pred sobom, da ostavi nesagledivu pustoš među pravoslavno biće Srbije i Crne Gore, treba odmah zaustaviti. Ne dati da se požar razbukti, ne dolivati benzin, ne potpaljivati… Jer, ni Vučiću ni Mitropolitu, ovi što ih brane ne pomažu, nego im samo odmažu. Strpljenje i mudrost treba da nadvladaju vrele glave, uzavrele strasti. I ne sumnjam da Mitropolit Amfilohije i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nijesu dovoljno pametni i mudri i da znaju da nam je danas, kao i 1389. godine, jedinstvo najneophodnije. Vjerujem, ubijeđen sam, znajući predsjednika Vučića, da će dobro izvagati svaku riječ koju će izgovoriti, da se pod naletom emocija nije istrčao, kao mnogi drugi, i da će to njegovo obraćanje voditi jedinstvu pravoslavnog bića. Hoću da vjerujem da neće pogriješti, da će pomiriti, a da neće zavaditi. Zato i vjerujem da nije izabrao baš slučajno da se javnosti obrati baš 14. januara, na Pravoslavnu novu godinu, na dan svetitelja Svetog Vasilija Velikog, čvrstog pobornika pravoslavlja, luče moralne čistote i vjerske revnosti. I Vučić i Mitropolit Amfilohije znaju da nam je svaki glas, svaka riječ, svaki nokat, važan u ovom odsudnom trenutku, kada su se najcrnji oblaci nadvili nad našim svetim Kosovom i Metohijom. Pljuvati danas Vučića, a braniti Mitropolita ili obrnuto, znači pljuvati po sebi samom. Zato, u pamet se, dosta nam je prebrojavanja, podjela i svađa. Pomognimo, a ne odmažimo. Jer, kako rekoše naši stari, a svaka im je sveta, um caruje, a Vučić i Mitropolit Amfilohije jesu umni ljudi, a snaga neka klade valja, al što dalje od našeg Kosova i Metohije.
Dražen Živković