Konjosanje

Piše: Emilo Labudović

Možda će neko ove redove shvatiti po onoj narodnoj: „kad ne može po konju, bije po samaru“, ali, koliko god je na političkoj pozornici u toku avno i najžešće konjosanje, pravi stampedo „trojanskih konja“, bio bi neoprostivi grijeh ne baciti malo svjetla i na onaj mizanscen u kojem se, sve ovo vrijeme, kao lisice u brlogu, skrivaju „demokrate“!
Tokom čitavog rašomona oko sastavljanja buduće vlade onog političara u pokušaju i Zdravkovog pionira, Mickeja, ova osvjedočena grupacija, demokrata ne samo po imenu već i navodno suštinski, ćutala je kao zalivena. Čak i onaj do zla boga logoreični Koprivica – ni mukaet, a o Zdenki i da se ne govori. Naravno , najćutljiviji je bio onaj najpozvaniji da kaže i stane u odbranu najsvetijeg demokratskog principa „voks populi, voks dei“, „naš“, svačiji, a najviše svoj, Aleksa.

Svjesni da su im krojači dekora političkog pozorišta u kojom se igra ova tragikomična crnogorska farsa već „otcijepili“ poveće parče, ućutali su se kao kad se dijete ukaki u pelene i „mudro“ čekali kraj komada. To što na kraju predstave nije i neće biti aplauza, uopšte im nije važno, jer je, očigledno, jedini politički cilj ovih kvazidemokrata uhljebljenje. Prvo Aleksino, a onda redom. Makar to i ne bilo ni demokratski, ni po pravu, ni po pravdi. A onaj Momo je već viđen kao budući ministar pravde.
Ispostavilo se da se „tresla gora, a rodio se miš“, to jest da se na kraju desilo ono što su i najneznaveniji znali još na početku – preživjeli su miševi. Jer , ko nije ozbiljno shvatio abere iz američke, njemačke i engleske ambasade, abere da u vladu ni po kakvu cijenu ne smije koalicija ZBCG, taj se još i mogao nadati trijumfu demokratije.

Ali , ko je makar i ovlaš upoznao Aleksinu političku biografiju i manire blefera oko njega, mogao se, izvjesnošću većom nego na Barselonu iz doba Mesija, kladiti da će sve biti ovako. Samo se postavljalo pitanje režije i režisera vodvilja zvanog autonomno i slobodno formiranje vlade u kolonijalnoj džamahiriji zvanoj Crna Gora. Naravno , tu se ono Zdravkovo političko nahoče pokazalo vještijim i od Orsona Velsa nekada. A čitav taj antidemokratski cirkus, „zaklete demokrate imenom i vokacijom“ posmatrali su sa strane, ćuteći i klibereći se sami na sebe.
Govorili su i govore mi da je mudro čuvati se oporih i teških riječi, nešto poput Alekse, ali ne mogu a da se ne sjetim kako bi to moja pokojna baba okarakterisala: „sve to ne vrijedi ni pi.ku mokraće“! Izvinjavam se onoj dvojici pedera (tako se to kaže na srpskom) koji se onako sočno cmoknuše na vrh čojske i sojske Crne Gore, Njegošu pred nosom.

Da se razumijemo, ič ne žalim što autentičnih političkih predstavnika Srba neće biti u ovoj cirkuskoj družini. Naprotiv , drago mi je za sve pare. Jer , kad već ne može ljudski i pošteno, kad je onaj dični zetski fudbalki mag unaprijed prodao utakmicu i dogovorio rezultat, onda je moralnije biti na tribinama. Doduše , bude mi ponekad krivo na poneki ishitreni i prenaglašeni ZBCG politički potez, ali, sve u svemu, po ko zna koji put ponavlja se i ko zna dokle će se ponavljati ona moja „da je lako biti Srbin, ne bi nas zapalo“! Očito , mnogo je lakše biti „demokrata“ i Aleksa, a onda te zapadne svašta nešto. Odasvud.
„Ne pada snijeg da pomori svijet, već da svaka zvjerka ostavi svoj trag“, makar i usred ljeta. I ko zna za šta je sve ovo ipak dobro? Možda konačno opameti nas Srbe da jednom za svagda prestanemo vjerovati „trojanskim konjima“, dokazanim nevjerama koje su nam instalirane da bi nas pacifikovali i onesrbili do mjere da svi budemo – Aleksa.

U politici je, kažu, sve dozvoljeno i nju, zbog toga, često nazivaju kurvom (izvinjenje profesionalnim noćnim damama koje svoj posao rade sa više časti), ali kad se u politici nađu časni ljudi onda i u njoj bude ponešto časno, pošteno i demokratski. Ali , daleko je do murava, rekli bi u Podgorici. Jer , da ima imalo ljudskog i političkog stida, da ima imalo demokratskog nerva u sebi i svom političkom narativu, demokrata Aleksa, sa tek treće pozicije u pobjedničkom karavanu, ne bi sjedio na mjestu koje mu ni po čemu ne pripada. Ali , politika je, kažu, kurva, a političko prostituisanje je na daleko nižem nivou od onoga u „ulicama crvenih fenjera“!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)