Piše: SIBIN
Na globalnom nivou dostigli smo kritičnu tačku koja je po svemu i dokara zavisna od konstantnog održavanja kriza, bila ona – biokriza ili infokriza ili nuklearna (svakako i klimatska), dok, ipak, narodi u odnosu na sve to ostaju životinjski inertni, nesvjesno znajući da „neće doći do stavarne katastrofe, budući da živimo u znaku virtuelne katastrofe.“ (Bodrijar)
Međutim, katastrofe se uveliko već komercijalizuju, to su događaji koji se eksploatišu, pretvaraju gotovo u proizvode, svako je dio te pomračujuće priče, bilo kao prognozer ili turista; Černobilj se sve više voli, on postaje mjesto ljubavi i fotografije, tv serije, filozofske studije ali i pozadine u vidu slike na našem profilu.
Baš kao što terorizam svoju metu uvijek prepoznaje u urbanom epicentru, trgovinskom ili stadionskom, važna je posjećenost i kult jednog mjesta na kojeg se samoubički čin bez ostatka ustremljuje.
Pa ipak, jedan teoretičar koji se bavi kulturnim studijama pronicljivo primjećuje da bez katastrofa zapadno društvo ne bi moglo u sebi probuditi solidarnost, posebno ne danas kad sve više biva normalizovana takozvana socijalna distanca, i/ili: otklon od drugosti Drugog.
U toj samoizolovanoj sferi se odvija otuđenje ali i samoplasman sebe poput robe, i tim prije, ako nismo ime za konzumirenja sa divljenjem utoliko nas nema.
Ako je „knjiga debelo pismo“ (Sloterdijk), ona je danas proširena kolumna, hiperproduktivno utrkivanje da se svake godine publikuje poduža analiza koja pomno prati razvoj katastrofa koje bolje vidimo (otkrivamo) zahvaljujući aktuelnoj apokalipsi kojoj prisustvujemo!
