KOLUMNA O KOLUMNI

Piše: Emilo Labudović

(Neizgovorena riječ na Godišnjoj skupštini Udruženja novinara Crne Gore)

Od kako sam, mimo svoje volje i igrom slučaja, zagazio u mutne novinarske vode, u vrijeme kad su, brojem, dominirali štampani mediji a, ipak, svi bili u dubokoj sjenci televizijskih reflektora, kolumne, kao oblik pisanog novinarskog izraza, bile su nedostižan i žudnje svih nas vrijedan vrh, a do kojeg su samo rijetki imali privilegiju. Biti kolumnista neke od tada dominirajućih novina značilo je biti novinarsko ime, nesporno i prepoznatljivo, a stavovi koje su oni iznosili u svojim tekstovima najčešće su imali snagu aksioma. A ako bi se neko i usudio da protivriječi i ospori, sa druge strane stajala je novinarska gromada, spremna da smrvi argumentima, stilom i dostojanstvom polemike.

Televizijsko novinarstvo je, doduše, imalo jaču snagu, ponekad orkanske jačine, ali je bilo kratkog daha. Za dan ili dva, a onda je nestajalo u katakombama vremena, pregaženo stampedom novih vijesti, događaja i novih gledanja. „Pas lanuo, vjetar odnio“, rekla bi moja pokojna baba. I biću iskren, činjenicu da su me u to vrijeme prepozavali na ulici rado sam htio zamijeniti anonimnoćšu i potpisom ispod kolumne, kao DNK tragom jednog vremena. I sopstvenog, naravno.

U jednom trenutku, zgađen onime o čemu je, sa osmijehom na licu pred kamerama koje ne lažu, trebalo da svjedočim, okrenuo sam leđa novinarstvu i mislio da sam na to prokletstvo stavio tačku. Ali, taj otrov je ostavio toliko duboke tragove da što sam se više udaljavao sve više sam mu se primicao, poput narkomana koji, obećavajući sebi kako će već od sjutra baciti špric, iznova se predaje tom zlu i fantazmagoriji mozga koja je malo kome dobra donijela. Meni nije.

Otišavši sa Televizije, opet spletom okolnosti, okušao sam se i u novinama. Bilo je to poziv koji se ne odbija, vrijeme kada smo pokojni Duško, Vlado, dr Novo i ekipa gradili DAN i u tadašnjem medijskom i političkom mraku otvarali prozore kako bi u tu kloaku kojom smo, u svakom pogledu, bili okruženi unijeli malo svjetla, svježine i istine. Ali, u međuvremenu DAN je „stasao“ i više mu „roditelji“ nijesu bili ne samo potrebni već su postali suvišni i opterećujući. Potom su se pojavili portali koji su otvorili prostor za one koji su htjeli i, kako – tako, znali da tumače stvarnost oko sebe. Bila je to prilika, i opet izazov, da, vođen nekim unutrašnjim nagonom (jednom novinar, novinar dovijeka) nanovo „zašiljim pero“.

Ali, ubrzo sam se sreo sa najvećom preprekom pred kojom su nebrojeno puta ustuknuli svi koji pokušavaju da ozbiljno pišu – preprekom praznog papira. I praznog ekrana telefona i kompjutera. Samo je činjenica da danas elektronika trpi nebrojene piši – briši pokušaje spasila tabake i tabake papira koji bi bili odbačeni sve dok se ne porode naslov, prva rečenica i prvi pasus. Jer, iz te bjeline, nepregledne i mučne poput pijeska u Sahari, bez prekida su se kezila pitanja svrhe pisanja i njegove adrese. O čemu i kome? A onda se, kad god sam htio da pred tom uzaludnošću odustanem, javljalo sjećanje na pokojnu babu i njeno neumrlo: „što bi do mene, ja učinjeh, a vi kako vam drago!“

I pisao sam, i pišem, ne toliko zbog potpisa pod kolumnom (ta me je zavist odavno prošla) koliko da ne bude da nije kazano. Pa, ko hoće neka čita i tolkuje, ko neće – ni manje štete, ni manjeg grijeha. A da nije baš posve zaludna rabota uvjeravala su me povremena reagovanja na napisano. „Za“ ili „protiv“, bilo mi je svejedno, bilo mi je samo bitno da je do nekoga doprlo.

Htio to da prizna ili ne, čovjek je negdje duboko u sebi ipak sujetan i lagao bih kad bih rekao kako mi nijesu prijale pohvale i komentari podrške. Ali, Bog mi je svjedok da su me više inspirisale one poplave mržnje, psovki, prijetnji i čega sve ne, koje su bile rezultat ne toliko sporenja sa sadržinom teksta (mnogi nijesu išli dalje od naslova) koliko sa potpisom ispod njega. I baš zbog njih, i baš za njih, pisao sam i pišem, jer koliko god da ih ima, koliko god da su glasni, ne mogu stati na put istini. Čak ni Belvederom.

Ipak, dužan sam da se, onako iskreno i ljudski, zahvalim jednoj Veri, jednoj od vjernih „pratilaca“ mojih tekstova. Ne znam ko je, ne znam gdje je, kojeg je obrazovanja, ali ona je uvijek uspijevala ono što ni meni nije polazilo za rukom: da i u najžešćim izlivima žuči i sarkazma kojima sam znao da ispunim kolumnu, uvijek nađe zrno ljepote izraza, zrak sunca ili mjesečine zavičajne koji je uspijevao da se probije kroz tmušu moga ijeda. I ne samo da nađe, već i da ga, kao biser iz blata, izdvoji iz teksta i učini dominantnim, čime me je spasavala od sebe samog.

Stoga ovu nagradu kojom me je, zasluženo ili ne, darivalo Udruženje novinara Crne Gore, posvećujem njoj, nepoznatoj a bliskoj, kao što to umiju da budu samo prve učiteljice koje se pamte za čitav život. I volio bih da joj poklonim knjigu u koju sam sabrao nešto od napisanog, jer ako je iko zaslužio, ona je.

Hvala, prije svih, portalima In4s, Borba i Srpske radio – televizije na otvorenim vratima, hvala svima koji čitaju, hvale i podržavaju, a posebno hvala onima koji bi me zbog napisanog na krst razapeli. Jer, za istinu i ta je cijena premala.

Do nove kolumne, neka ste svi srećni i blagosloveni.