KOLEKTIVNO LUDILO

Piše: Kasper I

Stanje u jednoj državi, ili uopšte na nekom geografskom prostoru, možda se najbolje ogleda ne u statistikama i izvještajima, nego u svakodnevnici običnog čovjeka. U načinu kako se krećemo, kako govorimo, kako čekamo red, kako se nerviramo i kako jedni druge gledamo preko ramena.

U Crnoj Gori, sve češće se stiče utisak da živimo u nekoj vrsti kolektivnog nemira, gotovo kolektivnog ludila, koje se prepoznaje na svakom koraku. Od ulice do prodavnice, od autobusa do društvenih mreža – sve je ubrzano, napeto i na ivici pucanja.

Saobraćaj, recimo, kao mali model društva. Saobraćajna nekultura dostiže vrhunac: nepropisno parkiranje, vožnja uz „četiri žmigavca kao univerzalno opravdanje“, brzina koja ne prati ni put, ni grad, ni logiku. Svi negdje žure, a rijetko ko stigne na vrijeme. Narod bi rekao: „preko preče – naokolo bliže“, ali kao da smo zaboravili i preče i bliže.

U marketima i prodavnicama slika gotovo simbolična – pune korpe, pune ruke, a prazne priče o tome kako se „nema“. Kupuje se i što treba i što ne treba, kao da se u korpi ne nosi roba, nego neka vrsta unutrašnje nesigurnosti koju pokušavamo da utišamo.

Mladi? Tu je već posebna priča. Između izuzetaka koji su tihi, vrijedni i skoro neprimjetni u buci, sve više dolazi do izražaja površnost, nervoza i nedostatak osnovne kulturne mjere. Nije to presuda generaciji, nego ogledalo sistema i vremena u kojem se odrastanje mjeri lajkovima, a vrijednost – trenutnom pažnjom.

Sve češći su i razlazi, i kratke veze, i duge frustracije. Ljubav se brzo troši, kao da je postala potrošna roba. A ispod svega – veliko nezadovoljstvo koje se ne liječi razgovorom, nego često bijesom na ulici, u saobraćaju, u kući, u sebi.

Na sve to utiču i širi tokovi: političke prilike, globalni nemiri, ekonomska nesigurnost, stalni osjećaj da nešto „visi u vazduhu“. U takvom ambijentu čovjek lako izgubi kompas, pa i ono osnovno – strpljenje.

Često se čuje i ona rečenica: „neću da radim za malu platu“, kao da je problem samo u iznosu, a ne i u vrijednosti rada, odgovornosti i realnosti tržišta. A narod opet ima svoju mudrost: „bez muke nema nauke“, ali danas kao da svi traže nauku bez muke.

Tu su i krediti, zaduživanja, želja da se živi iznad mogućnosti. Hoćemo auta sa velikom kubikažom, moderne stanove, brzi život, a rijetko ko pita – ko to sve plaća i koliko dugo?

I onda dolazimo do suštine: potreba da se drugima pokažemo boljima nego što jesmo. A stara istina kaže: uvijek smo na gubitku kada se prikazujemo boljim nego što jesmo.

Ima li ovome kraja?

Možda odgovor dolazi sa ljetom koje je pred nama – sa morem, gužvama, žurkama u pjeni i prividom bezbrižnosti. Sve će izgledati veselo, ali pitanje ostaje isto: da li je to radost ili samo još jedna buka kojom prikrivamo umor?

Jer, kako bi psihologija rekla, društvo koje stalno ubrzava, a ne stiže nigdje – zapravo stoji u mjestu. A narod bi dodao: „ko se brzo penje, brzo i pada“.

Možda je vrijeme da se, makar na trenutak, uspori. Da se pogleda oko sebe. I da se shvati da najveće ludilo nije u drugima – nego u navici da ga više ne primjećujemo.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)