KOLEKTIV KAO SKRPLJENI IDENTITET

Piše SIBIN

Gomila je laž, a novine pišu za zaborav, u dnevniku, 1832 god., bilježi danski egzistencijalist, prvi koji se poduhvatio truda secirati – pojam strepnje.

Crnjanski veli da u ravnici Danskoj – punoj gusaka u magli – postoji samo jedno brdo a to je Kjerkegor. Kad se ovo prezime prevede, to, međutim, prije da je crkvena humka nego brdo.

Nego, drugim povodom pišemo… Riječ je o: – odricanju od kolektivnog identiteta! O – suštinskoj nepripadnosti! I to jednog mizantropa i bernhardovca i nihiliste čija pisaća mašina rašiva svaku iluziju.

Da li se, dakle, o tako nečem bitnom da pisati po portalima i kolumnama, ili je, možda, baš u tome cinizam?

Kolektiv vući za nos, pa opet, istom na Cetinju držati slovo na trgu koje grmi u odbrani ovog slobodarskog krša?

Ili se anganžujemo, ili stojimo sa strane i zviždućemo…

Kada su, da se podsjetimo, napali Sirakuzu, svi se bijahu dali u pripremu odbrane, i vidjevši to, Diogen brzo smota svoje duge haljine, i stade ulicama gore-dolje gurati svoje slavno bure. Kad ga upitaše šta to čini, reče da i on uzima učešća u odbrani grada!

Ili se miješamo u stvar i rizikujemo nesporazum, ili pravimo otklon i time biramo da ne budemo još jedan izmanipulisani koji učvršćuje opšti haos.

Međutim, ima i onih koji bi da budu – mislioci od prilike do prilike, kako je Sioran definisao Sartra, koji jeste mogao dokučiti druge, i zato je „ponajbolji Sartr onaj iz tzv. njemačke faze.“ (Orson Vels)