Piše: Momo Joksimović
Kad umre Vraneški čovjek-malo ko to čuje , i ako se ipak čuje. Doduše ne tresu se televizije. Ne prekidaju se programi radija. Nema nasalovnih strana, nema velikih slova po portalima.
Prođe sahrana, spusti se zemlja na kovčeg…i svijet nasatavi dalje. Ko da ga nikad nije ni bio.
Ali nije istina da ga niko ne žali.
Sahrana prođe tiho, ali lelek Talov i gromvit govor Momov, tužba Rade i Velinke remeti tišinu, a život brzo nastavi dalje. Mora se živjeti. Kao i da ga svijet brzo zaboravi.
Ipak neko ga žali.
Žali ga onaj prag kuće,koji je godinama prelazio u zoru i u sumraku. Žali ga stara stolica na kojoj je sjedio, umorne ruke spuštao na koljena i gledao u daljinu. Žali ga ona klada i sjekira što više nemaju onu snažnu ruku da ih zamahne.
Pati štala, ambar i koliba . Pati sedlo i uzda što visi na ekseru i čekaju nekog a ko se više neće vratiti.
Pati pijetao koji je svako jutro budio gazdu, a sada nema kome da najavi svitanje. Pati pas što nema sa kim da se raduje kada se vrati sa livade. Pate ovce i goveda, konj što su slušali i razumjeli bolje nego mnogi ljudi.
Pati plug i ralo, motika i grabulje, kosa i bileđija , vodijer i nakovanj. Pati badanj, kazan rakijski, –ko će sada rakiju šljivu peći i mirisom jeseni ispuniti dvorište.
Pate saonice i jaram, pčele u košnicama što čekaju tihu ruku domaćina. Pati mačak što je ležao kraj ognjišta , uvijek blizu čovjeka koji ga je znao pomilovati.
Pati i onaj prazan čokanj rakijski što je svakog jutra na vrijeme bio ispražnjen, pa ponovo napunjen-kao mali ritual života. Pate katuni, kace, kalice, kravljače i bucati, sač, ognjište i verige.
Pate voćnaci od šljiva, krušaka, mednica i jabuka, koje je orezivao strpljivo, kao da razigrava svakom granom.
Pate ždralovi i laste što više nema ko da ih dočeka i isprati na daleki put.
Žali ga sunce , mjesec i zvijezde—jer nema više čovjeke koji ih je gledao poslije dugog dana rada.
Žali ga i fenjer što visi u mraku, jer nema ko da ga upali i pronese selom.
A kad se oglase zvona sa crkava—tužno i duboko—kao da i ona znaju da je otišao jedan tihi čuvar zemlje.
Čuju se zvona sa Uspenije Presvete Bogorodice, Svetog Nikolaja, Zlateša… Zvona za čovjeke koji nije imao velike titule, ali je imao težak život i čist obraz.
Žale ga izvori , vodenice i potoci. Žale ga sokaci kojima je prolazio. Žali ga i gaj kojeg neme ko više potkresivati. Žali ga i onaj sto u seoskoj kafani, i stolica što ga je strpljivo čekala da sjedne sa starim društvom i popije čašicu razgovora.
Žale ga i ona skrivena mjesta iznad Dobre vode, Vraneševca, Ravnog Žubera, gdje su se nekad krišom rađale ljubavi, i danas tišina pamti korake koje niko više ne spominje. Samo gora, zemlja i ptice znaju da tu još uvijek živi dah jedenog vremena—svjež, tih i nikad zaboravljen.
Žali ga staro društvo—ne samo zbog njega više i zbg sebe, jer znaju da su i oni krenuli istim putem dalekim bez brašnjenika.
Tako odlaze generacije . Tako odlaze najtiši i najčestitiji ljudi.Da se život živi sve brže, a pokojnici sve brže zaboravljaju. .
Ali jedno ne možre nestati . Da postoji njiva koju je orao, voćka koju je zasadio, kuća koju je podigao, i selo koje je čuvao. Vraneški seljak nije umro samo čovjek . Sa njim umire jedno vrijeme. Jedna čestitost. Jedan način života .
I zato, ako ga ljudi zaborave zemlja ga neće nikad zaboraviti.
Tako se tiho odlazi sa ovoga svijeta.
Vraneški seljak nije sasvim nestao.
On je ostao u zemlji koju je vilio.
U tišini sela koje ga pamti.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
