Ko upravlja državnim preduzećima u Crnoj Gori?

Piše: mr Stevan Gajević, finansijski konsultant

 

Cornix cornici oculos non effodiet (vrana vrani oči ne vadi)

Tema aktuelna …Pokrenuo je na jednoj od skorašnjih konferencija za štampu sam predsjednik države. Ne ulazeći u motive g-dina predsjednika, pri čemu vjerujem da je motivisan dobrom države i pro bono interesima a ne ne daj bože malom kovotom u organima upravljanja pojedinih državnih prduzeća, smatram da je otvorena prava tema koja je adekvatna vremenu u kojem živimo.

Šta su državna preduzeća i čemu ona služe? Ukoliko ne uzimamo u obzir one firme koje su sticajem okolnosti ostale ili postale državne u nekoj kombinatorici, većina državnih preduzeća postoji da bi se preko njih valorizovao neki monopolski položaj države ili iskorišćavalo neko prirodno dobro u ime države. Takvo bi preduzeće bilo npr. Crnagorašume u osnivanju, što je takođe trenutno aktuelno, a koje bi se bavilo uzgojem i eksploatacijom šuma.

Ne znam koliki je bio godišnji priliv u budžet Crne Gore od dobiti koju su ostvarila državna i javna preduzeća a postoji i razlog zbog koga nisam istraživao ovu temu detaljnije – te uplate su bile ili minimalne ili ih nije bilo.

Sjećam se da smo na Komisiji za ekonomsku politiku u 43. Vladi više o ovoj temi u više navrata razgovarali, čak je Ministarstvo finansija napravilo ozbiljne planove dinamike uplate sredstava od strane državnih i javnih kompanija, ali mislim, a volio bi da me neko demantuje, da su efekti ili uplate sredstava u budžet bile minimalne.

Prije svega postavlja se pitanje efikasnosti upravljanja u ovakvim preduzećima, drugim riječima odnos izlaznih inputa prema efektima.

Usko gledano, samo strogo ekonomski, ovo su preduzeća visoke efikasnosti. Pitate se kako? Pa ukratko, ukoliko se uzmu kavantifikovani inputi npr. ulaganje države u plaže i morsko dobro koje je minimalno prema efektima – prihodima koji su maksimalni dobija se visoka efikasnost.

Međutim, ja bih na ovom primjeru Morskog dobra koje je realno veoma dobra državna kompanija (za koju smatram da možda i najbolje posluje) objasnio i drugi način mjerenja efikasnosti, a u onom smislu koji je tema našeg članka.

Ukoliko se pođe od činjenice da država ulaže svoj monopol, tj. prirodno dobro oličeno u plažama sprudovima, ostrvima (čija je vrijednost nemjerljiva) u odnosu na uplate JP u račun državnog budžeta tu već dolazimo do male ili minimalne efikasnosti.

Dakle, ukoliko bismo posmatrali isključivo efekte po vlasnika, onda svakako ne možemo da govorimo o efikasnosti državnih preduzeća već takoreći efikasnosti i nema.

Šire gledano imamo efekte kroz povećano partijsko zapošljavanje. Evo i kako, ukoliko neki menadžment u nekoj kompaniji odluči da primi dodatnih 20 zaposlenih (koji im realno ne trebaju) ali da bi se popunila partijska kvota to ipak znači 20 bruto plata.

Ukoliko pretpostavimo da su prosječne plate po 1.000 eura neto, na godišnjem nivou se isplati oko 300.000 eura bruto zarada na teret poslodavca.

Od navedenog iznosa, 60.000 eura ide u budžet po osnovu poreza doprinosa i 240.000 eura na potrošnju. U slučaju kada bismo imali domaću proizvodnju potrošnih dobara (a nemamo) te ukoliko bi hipotetički zaposleni kupovali ta dobra efekat akceleracije kapitala bi bio višestruk i takav efekat bi se osjetio. Ipak, zaposleni kupuju najviše 10 odsto domaće proizvodnje (energija i djelimično usluge) tako da se od preostalih sredstava u državnu kasu teorijski vrati 44.000 po osnovu PDV. Ukupno prema ovom modelu imamo 30 odsto sredstava po osnovu zarada koje se vraćaju u budžet.

Zamislimo da državno preduzeće ima efektivan rad i ne prima zaposlene po partijskom ključu, hipotetički može da uplati 300.000 u budžet države. Okvirno 10 uplata ove vrste od strane državnih preduzeća je dovoljno za izgradnju nove bolnice ili za kupovinu specijalne medicinske opreme koja nedostaje.

Kako se vrši odabir menadžmenta u državnim i javnim preduzećima? To je dobro poznato po partijskom ključu. Kvote se raspodijele svako „gura“ svoje „tek završene“ visokoškolce u upravne odbore. Tako napravljeni Upravni odbori biraju izvršnog direktora ili više direktora takođe po ključu … naravno tu teško da možemo imati prave kadrove, ali ukoliko pretpostavimo da izabrani imaju dobre namjere i da žele da uče (po pravilu od srednjeg menadžmenta) možemo imati efekte.

Međutim, ko i kako provjerava kako javna preduzeća posluju i da li su donesene odluke dobre? U teoriji postoje nadzorni odbori, revizorski odbori, upravni odbori, Vlada (ili lokalna samouprava) koja usvaja izvještaj o radu i reklo bi se da je to to.

Ipak, u praksi niko ne provjerava da li su donesene odluke dobre.

Ukoliko, pak, neko javno ili državno preduzeće pravi gubitak poslije više godina po pravilu će neko reagovati. A ako imamo češće promjene vlada, onda će se neko sjetiti da treba zamijeniti ove prethodne i dovesti svoje.

Onda se posmatrajući sa strane sa pravom pitamo a ko upravlja državnim preduzećem, da li je to država, da li su to partije ili možda udruženja pojedinaca koji su se zatekli u isto vrijeme na istom mjestu i koji imaju zajednički cilj, što se istorijski nazivalo klika.

Sve u svemu da budemo pošteni i kažemo da slika nije ružičasta.

Šta bi bilo rješenje za ovakvu situaciju. Jedan predlog kako pratiti rad javnih i državnih preduzeća, a koji sam lično zastupao, predstavlja formiranje Vladinog instituta za planiranje i kontroling. Takva vrsta stručnog tijela koje bi u svom poslovanju na sedmičnoj osnovi dobijala podatke o poslovanju državnih kompanija bi mogla u mnogome da olakša rad Vlade ili Ministstva finansija kao de jure titulara državne svojine.

Ovakav institut bi imao višestruku primjenu, prvenstveno kroz kontroling državnih kompanija, ali i kroz razna planiranja, prije svega planiranje razvoja i djelovanje kroz planove na novoosnovanu Razvojnu banku u pravcu usmjeravanja koji tip razvoja želimo.

Drugo rješenje bi bilo formiranje direktorata u okviru Ministarstva finansija (na čemu ako se ne varam se radi) koji bi vršio određene vrste nadzora. Mišljenja sam da se u tom slučaju radi o užoj perspektivi sagledavanja problema, jer jedinica u okviru nekog ministarstva ne može da uskladi kontroling razvoj i planiranje kao što bi to mogao stručni organ.

Imali smo jednu inicijativu Ministarstva finansija prije dvije godine koja je podrazumijevala formiranje državnog preduzeća koje bi koordiniralo rad drugih državnih preduzeća. Nisam siguran da se radi o dobrom konceptu a i u praksi nije zaživio jer je takvo preduzeće formirano na konceptualno isti način kao i oni koje kontroliše.

Za koju god opciju se oni koji donesu odluke opredijele, dobićemo stanje koje je bolje od trenutnog, u kojem krećemo sa mrtve tačke i gdje ćemo imati cjelovitiju informaciju o odnosu inputa i outputa.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)