KO TROŠI NAŠ RAD

PIŠE: SIBIN

Eksploatacija rada, otvorena I neokončiva u svom neoliberalnom procesu, izrabljenom još jedino pruža mogućnost da se poziva na – „znanje o patnji“ (Ken Louč), pokazujući, pritom, u potrazi za pravdom, na svoj beznadežni položaj.
Kao suprotno pozicionirana svijest o ovoj situaciji, tipičan ljevičar oživljava svoj tekst, unosi u njega pregršt potresnih primjera, otkriva u čemu sve izostaje duh prakse koji je pritom nezamenljiv. Ali, ipak, ne odmiče od te tačke, anganžman još nije podvrgao metodi oneobičavanja pozicije, nedostaje mu kontra-korak, na uluci nužno trpi novi, neminovni poraz.

(Demokratija je gotovo sve pokrete otpora I pobune legitimizovala I s tim dovela u pat poziciju svaki vid protivljenja, koji samim tim djeluje poput prirodne pojave…)

Nejednakosti su sve vidljivije, I otud je proizvodnja društvene boli stanje kojim se grubo manipuliše. Javno mnenje se ni oko jedne tačke ne može trajnije složiti, famozna priča o postvakcionom periodu najjasnije pokazuje do koje mjere „višak“ informacija kreira naš stav, s njim odluku I time akciju.

Preobaviješteni svijet je nepovjerljiv prije svega I najviše prema samom sebi, što je rezultat rada krajnje kontrole!
Populistički poziv na kolektivni rad (vjera u rad – taj marksistički opijum za narod) obavezno u pozadini ima priču o državi blagostanja u usponu koja postaje sve naprednija, jednom riječju to je uzor na koji svi moramo I treba da se ugledamo. To kolektivističko usivljavanje I omasovljavanje, taj režim stvaranja subjekta ne-razlike, povlači sobom pitanje koje pogađa Ken Louča a da pritom nije utopističko: „Zar ne možemo osmisliti projekat društva koji bi raskinuo sa vrednovanjem rada?“
Za koju vrstu, dakle, rada se bori današnji intelektualac?