Ko to tamo ne spava
Piše: Bećir Vuković
Ko je god proklamovao kako je, baš, on, predsjednik svih građana, okliznuo se na prvoj stepenici.
Koliko se sjećam takvih predsjednika bilo je i u regionu. Pa sada peku šljivu prepečenicu. Zajedno sa šurom.
Što se tiče sličnih predsjednika, znaci navoda nisu obavezni. Ako bog da, a daće, sjutra nam stiže predsjednik iz Amerike. Pa da vidimo je li i dalje predsjednik svih građana. U tom činu odletio je preko okeanskih vala i atlantskih limbova. Zato, još noćas ga nećemo kititi znacima navoda, i izvoda. Niti ćemo reći da je stigao iz Kinšase.
Pored PES-a, propali su i drugi projekti. Policajac viče na ministra policije, i na kraju vike poentira – fukaro.
Šta još nismo čuli i vidjeli i doživjeli.
Nismo doživjeli da neko od medija javno kaže nekom ministru – fukaro.
Recimo, tokom intervjua, novinar, u jednom trenutku (da li u studiju ili negdje na livadi svejedno), obrati se ministru: dobro, fukaro, da privodimo ovaj razgovor kraju, samo još ovo pitanje, čime ćete se baviti poslije narednih vanrednih izbora. Sve, očiglednijih. Hoćete li smjeti sami otići u trgovinu. Ili će vas i kasirke dočekivati kao onaj policajac svoga ministra.
Ne miješajući se u ovu policijsku dramu, niti u podjelu uloga, ali istina je da policija nije smjela zucnuti, ni zuba obijeljeti za vrijeme diktature Mila Đukanovića, i njegovih bimbaša, ministara policije. No, godinama i godinama, išli i služili diktatoru u jednoj zamašćenoj i izblijeđeloj uniformi. I raspalim kožnim patikama…
Spajić kaže da su ambasadori baš nervozni zato što je nemoguće formirati vladu. Evo, dvije noći ne mogu oka sklopiti. Po cipcijelu noć sa peškirima oko glava tumaraju po kuhinjama, sjede na klupama dvorišnim, sklupčani osviću u naslonjačama po terasama. A, sanka, pustog, nigdje na bezobalnim noćima.
Šta sanjaju ambasadori, a šta im se događa.
Kad bi se Spajić sjetio naroda, i rekao kako je narodu već svega preko glave, kad bi se sjetio da ponovi onu nikad izlizanu poštapalicu – da je iznevjerena volja naroda. Vremenom, ova prostačka poštapalica pretvorila se u ironiju. Nikako da potrefim temu.
Nema lijeka nego opet na izbore, opet da promiješamo karte, i pobucamo priznanice.
Tek sada, poizdaleka, možemo sagledati svu tragediju koju je nanio projekat sa Zdravkom Krivokapićem.
Mada, još uvijek mi nije jasno ko nam podmetnu Zdravka Krivokapića. A, ponekada mi je jasno, samo što i od sebe krijem da mi je jasno. Ili će kad tad neki polunaučni okrugli sto stvarno utvrditi čija bijaše ideja Zdravko Krivokapić. Pa, u stopu sledeći tu ideju, stići jednog jutra ranog i do Spajića. Tek onda moći ću i ja mirno zaspati…
Primiče se i popis. Poslije popisa izbistriće se mutne vodurine, pa će i Spajić i mnozina pored Spajića znati na čemu su. Znaće i ambasadori ako se naspavaju…
Bajden je ljudska prava smjestio – tek – na treće mjesto. E, kad bi bila na trećem mjestu, i Srbi u Crnoj Gori ušli bi u vladu. Ma, kakvi na trećem mjestu. Mi smo na 103. mjestu.
Čemu više služe ovi samiti po bijelom svijetu. Od UN pa do okruglih stolova po terasama i portama.
Eh, Eskobar. Kao da su mu izjave pisane na crnogorskom jeziku, pa tek onda prevedene na engleski. Eskobar nije zadovoljan učincima prethodne vlade. Možda nije srećan radi nekih hapšenja. Ili, možda, nije zadovoljan što je potpisan Temeljni ugovor.
Zbilja, sad se sjetih. Đe je onaj Leposavić. Ni da se javne poslije ferija i raspusta…