Piše: Kasper I
U crnogorskoj političkoj areni sve manje ima slučajnosti, a sve više prepoznatljivih obrazaca. Jedan od njih ponavlja se gotovo reflekso: čim se učini da dolazi do približavanja i koordinacije među partijama srpske profilacije, kreće nova faza unutrašnjih trzavica, javnih distanci i taktičkih razilaženja.
To više nije incident. To je proces.
Na prvi pogled, riječ je o uobičajenim političkim razlikama – programskim, kadrovskim ili organizacionim. Međutim, kada se isti obrazac ponavlja u više izbornih ciklusa, u različitim formatima koalicija i na različitim nivoima vlasti, onda se teško može govoriti o pukoj slučajnosti.
Prije će biti da se radi o sistemu u kojem se jedinstvo nikada ne dovodi do kraja, već se stalno drži u stanju polu-forme.
Crna Gora je u tom smislu specifičan politički prostor: mali, pretrpan akterima, sa visokim ulogom svake političke kombinacije. U takvom ambijentu, svaka homogenizacija većeg političkog bloka automatski mijenja odnose snaga. A promjena odnosa snaga, po pravilu, proizvodi otpor – i spolja i iznutra.
Zato se otvara ključno pitanje: da li su unutrašnje podjele unutar političkih subjekata srpske profilacije proizvod prirodne pluralnosti, ili rezultat stalnog pritiska da se onemogući njihovo dugoročno političko objedinjavanje?
Jer, iskustvo pokazuje da se u trenucima kada se pojavi minimum zajedničkog političkog nastupa – bilo kroz izborne liste, bilo kroz parlamentarne koordinacije – ubrzo aktiviraju paralelni centri uticaja, različite strategije i međusobno suprotstavljene ambicije. Rezultat je uvijek isti: fragmentacija.
Ta fragmentacija ima političku cijenu. Ona razbija pregovaračku moć, slabi kapacitet za zajedničko djelovanje i otvara prostor drugim akterima da upravljaju procesima kroz balansiranje i arbitriranje između zavađenih strana.
U tom kontekstu, poznata rečenica – „ne daj Bože da se Srbi slože“ – dobija status političke metafore, a ne etničke poruke. Ona opisuje mehanizam, a ne narod. Mehanizam u kojem se potencijalno snažan politički blok održava u stanju trajne unutrašnje napetosti, dovoljno koordinisan da postoji, ali nikada dovoljno ujedinjen da dominira.
I upravo tu dolazimo do suštine: kome odgovara takvo stanje?
Odgovor nije jednostavan i rijetko je jednoslojan. Koristi od fragmentacije mogu imati različiti akteri – od unutrašnjih političkih lidera koji u podijeljenom prostoru lakše čuvaju vlastite pozicije, do spoljašnjih faktora koji u slabijem i razuđenom bloku lakše pronalaze prostor za uticaj. U politici, naročito u malim državama, slabost protivnika često je važnija od sopstvene snage.
Zato se „mutna voda“ ne stvara sama od sebe. Ona se, u političkom smislu, često aktivno održava: kroz komunikacione kanale, kroz medijske interpretacije, kroz personalne sukobe koji prerastaju u političke raskole, i kroz stalno preispitivanje lojalnosti unutar istog političkog korpusa.
U takvom ambijentu, biračko tijelo ostaje zbunjeno, politički pravac nejasan, a zajednički nastup – uvijek u najavi, nikad do kraja realizovan.
Na kraju, možda i nije ključno pitanje ko tačno „muti vodu“. Ključno je pitanje zašto se ta voda tako lako muti, i zašto se svaki pokušaj njenog razbistravanja tako brzo pretvara u novu talasnu nestabilnost.
Jer u politici, kao i u rijekama, ono što se stalno muti – rijetko se slučajno muti.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Ako polako prochitash sve shto si napisao, vidjecesh koliko si teshko izgrijeshio u samoj osnovi. Kad pogrijeshish u osnovi, onda je chitava stvar pogreshna. „NEDAJ BOZE DA SE SRBI SLOZE“. To zvuchi poetichno, prijatno za uvo. Medjutim, upravo tu je tvoja chitava greshka. Shta ako Srbi grijeshe, ako slijede shashavog vodju? Tad treba reci: „Daj Boze da se Srbi ne sloze oko ovog teshkog Picajzle, koji se na izborima predstavio sa jednim licem, ali chim je zasio u fotelju, stavio je sasvim drugo lice pred svoj narod.
.
.
Uostalom, zaboravi za mene, shta ja pricham, pogledaj unaokolo, kako NEKAKAV BOG, NEKA ENORMNA SILA, O KOJOJ JA POJMA NEMAM, SVE STVARI DOVODI NA SVOJE MJESTO, KAD TAD. Sjecash li se SONJE BISERKO. Ona ima NGO koja se zove nekakav Helsingshki Odbor, tako nekako. Ona i Kandicka su po meni PRAVE ZMIJE. Znash kako zmija to radi? Shunja se kroz travu i – kad najmanje ochekujesh zarije ti zube u nogu. Slona moze da ubije!!! Koliko su Kandicka i Biserko nanijeli zla Srbiji i nashem narodu, to mozesh da procijenish na milijarde $ i nebrojene zivote, buducih pokoljena. Elem, zadugo nijesmo nishta chuli o Sonji Biserko. Jutros sam pogledao njen yt intervju Sarajevskoj TV, dje kaze da su BLOKADERI U SR ISTO SHTO MAJKE SREBRENICE!!! Kako za ime Boga? Eeeehh pa, Blokaderski studenti su isto zrtve, kao shto su zrtve Majke Srebrenice, Majke u Crnom, jer su „IZGUBILI CHITAVU STUDENTSKU GODINU“, ali ta zrva je bila vrijedna zrtvovanja da bi se smijenio rezim!!!! Blokaderi OKUPIRALI UNIVERZITET I IZGUBILI GODINU…. I sad neko treci im je kriv za tu „zrtvu“. Odvratna Budala nad Budalama. Ali to nije bitno za ovu prichu, nema tu ni mm necheg novog. Malo bolje kad se zagledash, VIDJECESH DA JE VESELA NASHA SONJA BISERKO (78 GOD. STARA) DOZIVJELA MOZDANI UDAR. Njena lijeva strana lica se parcijalno paralisala, tako da da lijeva polovina usne visi nadolje, tako da su se usta nakrivila nadolje za oko 60 stepeni. Kad pricha, pricha tiho; Pricha o genocidu u Srebrenici, Majkama u Crnom, ali sa iskrivljenom/ukrucenom usnom – sve to izgleda KAO DA SE SPRDA GENOCIDU U SREBRENICI I MAJKAMA U CRNOM, KAO DA NAMIGUJE DOK PRICHA O SMRTNO OZBILJNOJ TEMI!!!!! I sad neka mi neko kaze, da nema Boga! Chak ni takva uzasna nesreca nije nju pomjerila ni za 1 milimetar, da stane za sekund i pogleda na cijelu stvar sa ugla BOZJE PRAVDE, a ne iznajmljenog Blokaderska Bagra Ugla.