Piše: Kasper I

U crnogorskoj političkoj areni sve manje ima slučajnosti, a sve više prepoznatljivih obrazaca. Jedan od njih ponavlja se gotovo reflekso: čim se učini da dolazi do približavanja i koordinacije među partijama srpske profilacije, kreće nova faza unutrašnjih trzavica, javnih distanci i taktičkih razilaženja.

To više nije incident. To je proces.

Na prvi pogled, riječ je o uobičajenim političkim razlikama – programskim, kadrovskim ili organizacionim. Međutim, kada se isti obrazac ponavlja u više izbornih ciklusa, u različitim formatima koalicija i na različitim nivoima vlasti, onda se teško može govoriti o pukoj slučajnosti.

Prije će biti da se radi o sistemu u kojem se jedinstvo nikada ne dovodi do kraja, već se stalno drži u stanju polu-forme.

Crna Gora je u tom smislu specifičan politički prostor: mali, pretrpan akterima, sa visokim ulogom svake političke kombinacije. U takvom ambijentu, svaka homogenizacija većeg političkog bloka automatski mijenja odnose snaga. A promjena odnosa snaga, po pravilu, proizvodi otpor – i spolja i iznutra.

Zato se otvara ključno pitanje: da li su unutrašnje podjele unutar političkih subjekata srpske profilacije proizvod prirodne pluralnosti, ili rezultat stalnog pritiska da se onemogući njihovo dugoročno političko objedinjavanje?

Jer, iskustvo pokazuje da se u trenucima kada se pojavi minimum zajedničkog političkog nastupa – bilo kroz izborne liste, bilo kroz parlamentarne koordinacije – ubrzo aktiviraju paralelni centri uticaja, različite strategije i međusobno suprotstavljene ambicije. Rezultat je uvijek isti: fragmentacija.

Ta fragmentacija ima političku cijenu. Ona razbija pregovaračku moć, slabi kapacitet za zajedničko djelovanje i otvara prostor drugim akterima da upravljaju procesima kroz balansiranje i arbitriranje između zavađenih strana.

U tom kontekstu, poznata rečenica – „ne daj Bože da se Srbi slože“ – dobija status političke metafore, a ne etničke poruke. Ona opisuje mehanizam, a ne narod. Mehanizam u kojem se potencijalno snažan politički blok održava u stanju trajne unutrašnje napetosti, dovoljno koordinisan da postoji, ali nikada dovoljno ujedinjen da dominira.

I upravo tu dolazimo do suštine: kome odgovara takvo stanje?

Odgovor nije jednostavan i rijetko je jednoslojan. Koristi od fragmentacije mogu imati različiti akteri – od unutrašnjih političkih lidera koji u podijeljenom prostoru lakše čuvaju vlastite pozicije, do spoljašnjih faktora koji u slabijem i razuđenom bloku lakše pronalaze prostor za uticaj. U politici, naročito u malim državama, slabost protivnika često je važnija od sopstvene snage.

Zato se „mutna voda“ ne stvara sama od sebe. Ona se, u političkom smislu, često aktivno održava: kroz komunikacione kanale, kroz medijske interpretacije, kroz personalne sukobe koji prerastaju u političke raskole, i kroz stalno preispitivanje lojalnosti unutar istog političkog korpusa.

U takvom ambijentu, biračko tijelo ostaje zbunjeno, politički pravac nejasan, a zajednički nastup – uvijek u najavi, nikad do kraja realizovan.

Na kraju, možda i nije ključno pitanje ko tačno „muti vodu“. Ključno je pitanje zašto se ta voda tako lako muti, i zašto se svaki pokušaj njenog razbistravanja tako brzo pretvara u novu talasnu nestabilnost.

Jer u politici, kao i u rijekama, ono što se stalno muti – rijetko se slučajno muti.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi