Piše Marko Veselinović
Nakon 30. avgusta 2020.godine jasno se pokazuje da je narativ o građanskoj Crnoj Gori zapravo bio puka pokrivalica za prikrivanje radikalnih nacionalizama najčešće crnogorskog i albanskog. Protažerima tih nacionalizama podrazumijevani alibi za te nezdrave aspiracije je uvijek odbrana od srpskog nacionalizma.
Pokušava se po svaku cijenu sačuvati anti srpski karakter montenegra. Čime bi se drugo pravdali ničim izazvani izlivi nacionalizama nego nepostojećom opasnošću od srpskog svijeta. Dok su u tradicionalnoj Crnoj Gori imali ključnu, srbima je dukljanski montenegro projektovao i dodijelio ponižavajuću i sporednu drugorazrednu, prateću ulogu.
Zato nije čudno što se, dok se sprovodi orkestrirani napad protiv svega srpskog i tradicionalno crnogorskog pjeva „što ste na nas digli hajku četničku vam . . . . . majku. Zamjenom teza pokušava se učiniti realnom i prihvatljivom da je žrtva progona onaj koji progoni. Nije važno šta je istina. Važno je ko je dobio medijski rat.
Napadi stižu sa raznih strana a sa istim ciljem. Zagreb, Tirana, Priština i domaća posluga tih imeprijalnih politika. Legalizacija nasilno otetog dijela teritorije države Srbije i pokušaj njenog transformisanja u državu upala je u ćorsokak. Zato se na svim poljima pribjegava nasilju. Zaslijepljenost je tolika da privremene Prištinske vlasti od drveta ne vide šumu.
Progoni crnogoraca i srba neće i ne mogu nadomjestiti sve nedostatake i manjkavosti projekta izgradnje nezavisne države na privremeno okupiranoj srpskoj teritoriji. Pobjeda Donalda Trampa je pojačala paranoju do neslućenih visina i izaziva potpuno rastrojstvo. Za sijanje zla se koriste poslednji dani Bajdenove administracije.
U ambijentu takve histerije stižu i napadi na predsjednika Skupštine Andriju Mandića. Orkestrirano od gradonačelnika Cetinja, Albanskog foruma i predstavnika bivšeg režima. Mandićevi državnički istupi kojima se brani dostojanstvo i suverenitet Crne Gore ne uklapaju se u projektovani politički koncept potčinjenosti interesima Zagreba, Tirane i Prištine. Lako je dešifrovati prijetnje koje šalje ta politika.
Glavni zahtjev je bespogovorno stavljanje Crne Gore u službu projektovanih interesa tih centara a mehanizam pritiska su prijetnje unutrašnjom destabilizacijom preko ispostava u Crnoj Gori koje kontrolišu pomenuti centri. Kost u grlu je Andrija Mandić. Neuklapanje u podanički koncept je glavni nedostatak politike predsjednika Skupštine.
Kada bi Mandić makar nazuo podaničke „cipele“ kao snijeg na suncu okopnjeli bi napadi na njega i koaliciju Za Budućnost Crne Gore. Preko noći bi postao omiljeni drug Rajo. Neoumorno bi se Ispredali hvalospjevi i mitovi o svemogućem Mandiću. A Željko Ivanović bi se utorkom uredno glaskao svojom kolumnom da oda priznanje gospodinu Mandiću, poljubi ruku i stavi se na raspolaganje. Tekst bi pratio i fotošop fotografije predsjednika Skupštine sa sve petokrakom a Ivanović bi se po potrebi povremeno vraćao pod šajkaču djeda Jeremije.
Ali džaba, Mandić neće pa neće. Umjesto svih blagodeti podaničkog svijeta izabrao da služi interesima gradjana i države. Tu dolazimo i do lične frustracije podaničkog svijeta prema Mandiću jer ko neće u petu kolonu iritira petokolonaše.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
