Ko nas zavadi?

Piše: Feđa Pavlović, politički teoretičar i doktorand političkih nauka na Univerzitetu Ludvig-Maksimilijan u Minhenu

Radiš u Ministarstvu M, običan posao, ništa posebno, plata solidna – 600 eura neto, mada na tu cifru deset mjeseci u godini ide bonus od 30%, pa sve to zajedno izađe na 800 (sa naknadom 900) – taman koliko i suprugina plata u Agenciji A. Prolazite fino, pristojno, državni posao svugdje na svijetu ima svoje pogodnosti, ali one, da se razumijemo, nisu kao što se priča – eto, na primjer, sa kreditom koji si dobio od Komisije za stambena pitanja (a svaki si papir na vrijeme predao, da ne bude da si nešto mutio) ne biste ni taj stan mogli da kupite da vam nije bilo otpremnine koju je dobila supruga kada je iz Zavoda Z prešla u Agenciju A.

Izdataka, hvala bogu, imate kao sav normalan svijet – vikendicu u Budvi (ne vilu, pobogu, nego vikendicu – 45 kvadrata) otplaćivaćete sve dok vam djeca pođu na studije, a oko porodične kuće koju renovirate (proširujete, adaptirate) uvijek ima troška. Srećom si bez problema izvadio sve potrebne potvrde i dozvole iz Opštine – kad jednom upoznaš te mehanizme javne uprave, sve što ti treba završavaš u rekordnom roku, ti si za to ekspert, i ako što kome treba da se završi, tu si – jesi li sto puta zvao za prijatelja, za rođaka, za školskog druga, kad god je trebalo nešto da se pogura, ili negdje neko da se progura?

Tako su zvali i za tebe dok nisi stao na svoje noge, dok nisi naučio kako funkcioniše sistem – nema tu ‘DPS, Korupcija, Kriminal’, takav je naš balkanski mentalitet, ovdje je sve na bazi preporuke, na bazi riječi, svako svakoga zna.

Tvoja porodica ne živi ni bolje ni gore od porodica tvojih kolega sa posla – zapravo, u krugu prijatelja često ističeš to da dežurni kritičari vlasti nemaju pojma o tome kako stvari zaista stoje u državnoj upravi. Gdje je ta partitokratija koju uporno pominju? Evo, tebi je rođeni stric u partiji, i to dosta visoko, pa nikad, otkad radiš u Ministarstvu, centa jednoga (centa!) nisi dobio na račun te veze.

Završio si državni fakultet, zaposlio se po konkursu, imate master i ti i žena, sve regularno, je li ti šef bio na listi DPS-a – da te nije kad pitao jesi li glasao i za koga si glasao? Ti si čovjek čist, nemaš ni jahte ni vile ni ne-znam-što – živiš normalno, radiš svoj posao, pripadaš tom nekom staležu koji smo, u ono srećno vrijeme, zvali “srednja klasa” – šta si ti kome ukrao? Zar je moguće da su ti kritičari i ti vječiti opozicionari do te mjere opsjednuti likom i djelom Mila Đukanovića da ne vide koliko je životni standard porastao otkad je tvoja generacija počela da radi?

Posao ti pruža dosta prilika da putuješ po svijetu i razmjenjuješ iskustva sa kolegama iz raznih evropskih zemalja – networking je danas ključan, to je kapital, ako želimo u Evropu, moramo držati korak sa Evropom. I supruga putuje često, svako malo je na nekoj stručnoj konferenciji, njena Agencija baš puno ulaže u usavršavanje svojih perspektivnih kadrova. I tu se bogami nakupi dnevnica, godišnje barem jedna plata.

Voliš putovanja, ali voliš i kući da se vratiš, i zaigra ti srce kad te, u povratku s puta, susretnu srdačna lica posade Montenegro Airlinesa, našeg nacionalnog brenda, našeg prozora u svijet. Zato ne možeš da shvatiš kako to na društvenim mrežama toliki ljudi aplaudiraju gašenju državne avio-kompanije – šta nije u redu s njima, otkud tolika mržnja prema sopstvenoj državi i svemu crnogorskom?

Ništa ti više nije jasno, ni tebi ni ženi ni vašim prijateljima i kolegama s posla, a pričate o tome svakodnevno, još od one noći 30. avgusta kad se do tri ujutru slavilo s trobojkama i sirenama – što je ono, koji je ovo vijek, ko su ti ljudi? Ko je njima branio, nakon referenduma, da ovo bude i njihova država, da prihvate nezavisnu Crnu Goru i njene simbole? Umjesto da budemo građansko društvo i da se bavimo životnim temama, pa da ti ljudi steknu savremena znanja, da se zaposle, vide svijeta, mi se vraćamo u devedesete i u nacionalizam: crkva, popovi, ne damo svetinje. I takvi danas likuju.

Nisi nikad bio agresivan, nikad nacionalista, ali šta je trebalo da radiš sve ovo vrijeme – da ćutiš i budeš neutralan, da koga ne uvrijediš, dok se četnici spremaju da ponište referendum i ukinu crnogorsku državnost? Je li nacionalizam to što braniš državu od izdajnika koji bi opet da udare na njen ustavni poredak, kao što su pokušali da udare 2016? I ne kapiraš kako je moglo da se desi da u našoj zemlji, u Evropi u XXI vijeku, neprijatelji Crne Gore i njihovi saradnici postanu većina. Šta ste vi njima zgriješili da vas toliko mrze, vrijeđaju i nazivaju uhljebima, montenegrinima, milogorcima? Ko je njih uspio da ubijedi da su diskriminisani? Ko nas zavadi?