Ko god smatra da je zaslužan što je branio Majku Crkvu – nikakav je sin!

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Ne sjećam se da se one noći izglasavanja zakona, hapšenja poslanika, policijske torture na Žabljaku prema Vladici Metodiju, policijske torture u cijeloj Crnoj Gori, neko pitao šta će neko ovdje ili tamo.

Ne sjećam se onih prvih dana u Ostrogu, kada još nisu ni pošle litije već molebani se čitali da je iko ima na usnama osim molitve i zabrinutosti.

Ne sjećam se da se i na jednoj litiji neko pitao ko je za šta zaslužan ili čije su zasluge veće. Čak ni onu braću koja nisu bila za litije nije niko pitao da li su postali u međuvremenu za, niti su oni pitali bilo koga da li je došao kao čovjek ili kao političar.

Ne sjećam se da su se mnogo ili uopšte bunili i oni što bi ponijeli neku zastavu, pa im se reklo da je slože, niti je iko ikome rekao da ne dolazi i da nije dobrodošao.

Nije se svakom sviđala svaka besjeda na svakoj litiji, ali poenta i jeste da se ne zastaje niti prekida ljubav kad je Bog među nas, a breme zajedničko.

Da mi je neko nekada rekao da je odbrana svoje Crkve i svetinje nekakva epohalna „zasluga“ oko koje ćemo se svađati – ne bih mu vjerovao. Zasluge? Za šta? Što smo konačno branili Crkve, kad je to ostala jedina svetinja koju još nisu oteli ili bar popolovili da „može i ovako i onako“.

Nadilaženje podjela u društvu? Ko? Mi koji nismo u stanju da bilo šta otrpimo od braće, istinske, koji se jednih nisu odrekli – kako smo u stanju da volimo onu braću koja bi nas u traktorima slali ili po pasjim grobljima opet streljali i kopali, ako je baš svaki nesporazum među nama povod za beskonačnu svađu i prepirku?

Ko god smatra da je zaslužan što je branio Majku Crkvu – nikakav je sin. Majka se brani jer se braniti mora, zaslužan je onaj koji brani tuđu.

Ko god kaže da može da voli braću koja ga kamenicom gađaju a ne može da otrpi ni najmanju uvredu brata sa kojim je juče u litiji stajao ili sa kojim se od iste Čaše pričešćuje – laža je i u mraku hodi.

Jesmo mi najdirektniji NJegoševi potomci. Srbi, brate, Srbi. Gledaš u četiri ocila i pitaš se kako jedan narod koji je izabrao da čezne za slogom može da se svađa toliko.

(BUNT)