U državi u kojoj se o mnogim stvarima govori „ispod glasa“, a javnost godinama sluša o sprezi politike, bezbjednosnih struktura i organizovanog kriminala, sve češće se postavlja pitanje – postoji li neko ko bi mogao da progovori i razotkrije ono o čemu se decenijama ćuti?
Institut svjedoka saradnika u pravnom sistemu nije nov niti nepoznat. Naprotiv, u mnogim državama upravo su takvi iskazi bili ključni za razbijanje najmoćnijih kriminalnih struktura. Međutim, takav mehanizam ima smisla samo onda kada postoji politička volja, institucionalna zaštita i jasna strategija da se ide do kraja – bez obzira na to koga bi takvo svjedočenje moglo da dotakne.
U Crnoj Gori, gdje su se kroz godine gomilale afere, sumnje i nerazjašnjeni slučajevi, potencijalni „svjedok saradnik“ ne bi bio samo pojedinac iz kriminalnog miljea. Naprotiv, ključ bi mogao ležati upravo u onima koji su bili na granici sistema – ljudi iz bezbjednosnih struktura, pravosuđa ili biznisa, koji su imali uvid u funkcionisanje mehanizama moći.
Ko zna – i zašto ćuti?
Najveće pitanje nije ko zna, već zašto do sada niko nije progovorio.
Razlozi su višeslojni. Strah od posljedica, nepovjerenje u institucije, nedostatak garancija bezbjednosti – sve to čini da potencijalni svjedoci radije biraju ćutanje nego istinu. Jer u sistemu u kojem nema jasnog epiloga ni za najkrupnije slučajeve, logično je da pojedinac sumnja da li će njegovo svjedočenje imati smisla ili će ga samo izložiti riziku.
Bez čvrstog institucionalnog okvira i stvarne zaštite, institut svjedoka saradnika ostaje mrtvo slovo na papiru.
Šta bi takvo svjedočenje značilo?
Ukoliko bi se pojavio kredibilan svjedok saradnik, posljedice bi mogle biti dalekosežne. Ne bi se radilo samo o pojedinačnim krivičnim predmetima, već o otvaranju čitavog sistema odnosa koji su, prema tvrdnjama iz javnosti, godinama funkcionisali u sivoj zoni.
To bi značilo rasvjetljavanje veza koje se danas samo naslućuju – između politike, bezbjednosnih struktura i ekonomskih centara moći. Takođe, otvorilo bi pitanje odgovornosti, ali i povjerenja u institucije koje bi morale da pokažu da su sposobne da takav proces iznesu do kraja.
Da li sistem to želi?
Ključno pitanje ostaje – da li postoji stvarna spremnost da se ide do kraja?
Jer svjedok saradnik nije samo pravni instrument, već i politički test. Njegovo pojavljivanje neminovno bi otvorilo teme koje bi mogle uzdrmati temelje postojećih odnosa moći.
Ukoliko postoji selektivni pristup pravdi, onda će i eventualni svjedok biti ograničen – njegova uloga svedena na parcijalno otkrivanje istine, bez stvarnog razrješenja.
Vrijeme za istinu ili nastavak ćutanja
Crna Gora se već godinama nalazi između dvije stvarnosti – one zvanične, u kojoj institucije funkcionišu, i one neformalne, u kojoj se o ključnim stvarima govori tiho, u krugovima koji ne izlaze u javnost.
Pojava svjedoka saradnika mogla bi da bude prelomni trenutak između te dvije realnosti.
Ali samo pod jednim uslovom – da sistem bude spreman da čuje istinu, ma koliko ona bila neprijatna.
