Ko će biti DPS?

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Pripadanje jednom narodu ne sastoji se samo iz subjektivnog osjećaja pojedinca, mada je za pripadanje svakako neophodan i taj osjaćaj. Dakle: narod jeste trajni plebiscit ljudi koji mu pripadaju, ali ljudi mogu slobodno da promijene svoje odluke, naročito ukoliko su im te odluke neprijatne, a osjećaj pripadanja slabo izražen.

Svi znamo takve ljude koji su slobodno izabrali da više ne budu Srbi (iako su rođeni u srpskoj porodici) kao i one koji su upravo izabrali da budu Srbi (iako nisu rođeni u srpskoj porodici). Šandor Petefi i Đorđe Vajfert su najbolji primeri takve razlike. Dakle, narod jeste slobodno pripadanje jednoj zajednici: ako ne želiš više da joj pripadaš – niko te na to ne može natjerati. Zato je, recimo, politički efikasno podsjećanje na srpsku prošlost mnogih danas bivših Srba u redovima DPS-a samo kao način da se pokaže njihova lična nedosljednost, ali to njih ne čini bilo kakvim „objektivnim“ Srbima.

Narod je slobodno pripadanje jednoj Zajednici. Taj dio određenja je važan jer takođe oslikava da sam osjećaj subjektivnog pripadanja nije dovoljan. Već decenijama u Crnoj Gori postoji jedan komformistički narativ – takav da je opuštao i relativizovao momenat izdaje i napuštanja onoga starog identiteta i kod Srba (ponekad i kod nas sveštenika) i kod bivših Srba. Sigurno smo se svi susreli sa njime: „Milo je Srbin, ali on to zato što mora“, „Aco je Srbin, nego, šta ćeš, pokrenuli biznis, pa mora tako“, „Sveto je Srbin, neće on na Crkvu nikada.“, „Filip je Srbin, neka ima i neko naš u DPSu“, „Duško je Srbin, da vidiš kakve su mu pjesme bile na svadbi“.

„Božena je Srpkinja, ovo je neka priča nakloljenija nama Srbima“ Nastavite niz svojim komšijom koji se čitav život „krio“ da bi „pomogao braći“. Ima tu potresnih momenata, ravnih onom momentu iz Mešinih „Sjećanja“ kada govori o zaboravu braće Vujovića koji su prihvatili vjeru osvajača da bi pomagali braći da bi se sa vremenom zaboravili, pounutrašnjili novu stvarnost i zaboravili i braću i razloge „prilagođavanja“ novoj situaciji. Ovdje već dolazimo do bitne poente pripadanja: narod je etička kategorija. Način na koji mi gledamo sebe, svoju prošlost, sadašnjost, budućnost. Narod je zajednička etička perspektiva. Mi možemo da sada prosuđujemo valjanost politike cara Stefana Dušana ili Stefana Tvrtka, da razmišljamo o Karađorđevićima, Obrenovićima i Petrovićima, ali unutar jedne perspektive. Unutar jednog sebepoimanja.

Zato problem koji nam ocrtava donošenje deklaracije o genocidu u mjestu rođenja moje majke nije stvar samo političke prirode. Još jednom se pokazalo da se vazalni karakter secesijom i prevarom stečene (nepostojeće) „nezavinosti“ političkog entiteta istoimenog negdašnjoj srpskoj kraljevini mora iznova i iznova konstituisati na premisama depolitizacije i deligimizacije srpskog stanovišta u multiperspektivizmu jedne političke agore.

Narodski: opet se glasalo da se može biti i misliti bilo šta i bilo kako, osim otvoreno srpski. To je – za sve sanjače, plaćene i zaluđene, vremenske mašine kojom bi se uspostavila neka „drugačijesrpska“ Crna Gora prije 1918 – podsjetnik na vazalni katakter tvorevine koju glorifikuju kao i na srbofobiju kao minimum političke korektnosti i društvene kohezije svih osim samih nedvosmislenih i neprikrivenih Srba. (Retorički trik kojim se, nakon glasanja o genocidu dodala kvazi-obzirna odrednica o tome da nijedan narod ne može biti genocidan tragikomični je detalj kupovine sopstvene i glasačke zakržljale savijesti.

U istom tekstu u kome – svjesni poltičke težine svojih riječi – kažete da je jedan politički entitet nastao jednim činom koji je okarakterisan kao „genocid“, tvrdite da je sve u redu što se tiče naroda koji čini duhovnu supstancu tog entiteta. Napišete: ti ljudi su zločinci, a u sljedećoj rečenici: svi ljudi su dobri! U pitanju je istovremeno poltički trik, ali i otužni omaž globalističko-njuejdžerskom totalitaraizmu kao suštinskom okviru u kome se trenutno kreće politički i vrijednosni narativ svega što je od takvih aktera i nastalo.)

Ovdje dolazimo do još jednog momenta važnog za pitanje naroda i identiteta: osim subjektivnih pripadanja i etičke perpsketive, narod jeste meta-perspektiva, cilj, a ne sredstvo. Baš zato su sve „meta-perspektive“ („ne znaš ti zašto on to radi!“ „strpljen – spašen“) razumljive samo ako ne narušavaju narod kao etosnu zajednicu, kao zajednički pogled na sebe.

Strpljenje je put ka spasenju samo ako vidiš i nazireš spasenje – ako je strpljnje drugi naziv za vazalstvo, eufemizam za zonu udobnosti u kojoj procesi idu mimo nas, naš narod trpi, inhibira se strah u nemoćnima iz našeg naroda, a silnici traže samo toliko – da ih sačekamo da oposle do kraja ono što su počeli – onda se strpljenje i trpljenje ne uspostavljaju kao bilo kakva taktika već kao utješni psihološki sistem kojim sebi na kredit razgađamo istinu: nismo isto što i onaj brat pored mene koji otvoreno govori i svjedoči. Naši su se etosi i etnosi razišli: ne gledamo se isto.

Zato pitanje svih pitanja nije samo ko će ili neće sa onima koji je Crkva isključila iz njenog svetotajinskog života ili im je čak zabranila da zbog progona Crkve uopšte stupe u njene spasonosne vode. To će nam budućnost pokazati, a sadašnjost već nešto govori. Pitanje jeste: ko jeste u suštini isto što i DPS, ko će sa nama pjevati srpske pjesme, ali da ga ne čuju, ko biti Srbin ali neće „srbovati“ tamo gdje srbovanje ne znači kafansku raskalašnost već gutanje suzavca, ko će biti Srbin, da se ne zna i da ga zajedništvo sa mnom javno ne obavezuje. Ko će biti Srbin i graditi na srbofobiji zasnovani Monte Negro.

Narod je, kao što rekoh, zajednica, etos, perspektiva, sloboda.