Knjaz Nikola Vasojević jedna od najzagonetnijih istorijskih ličnosti Crne Gore !
Piše: Radko Garčević
Nikola Vasojević, rođen je 1797. godine, u Lopatama u Lijevoj Rijeci, od oca Staniše i majke Jovane, rodom iz Gornje Morače, svoju „buduću“ kneževinu je nazvao Holmija – imenom neobičnim za Vasojeviće. Sam je tvrdio da se vasojevićka plemena po planini Kom zovu Holmija, što znači brda. Riječ „holm“ izvedena je iz crkveno-slovenskog jezika, a znači isto što i riječ „hum“ (uzvišenje na ravnici, brdo ili planina).
Da li je Nikola Vasojević bio avanturista, samozvanac ili istinski borac za slobodu srpskog naroda u Vasojevićima? Mnogo ima protivurječnosti u njegovoj biografiji, ali je njegova glavna ideja bila da se osnuje mala kneževina Holmija, sa oko par stotina hiljada stanovnika, uglavnom vasojevićkog roda.
Životni put Nikole Vasojevića nije bio ni malo lak . Posle pogibije oca, knjaza Staniše 1802. godine u jednoj od mnogih bitaka sa Turcima, već kao sedmogodišnjak obreo se u Rusiji, u Odeskoj guberniji. U te daleke prostore stigao je sa majkom Jovanom, zajedno sa velikim delom plemena Trebješana koji su izbegli iz okoline Nikšića nakon neuspelog ustanka protiv Turaka.
Završivši u to vrijeme prestižnu vojnoinženjersku akademiju u Petrogradu, knjaz bez knjaževine dugo službuje na Kavkazu, kao kapetan zemljomer, baveći se izradom vojnih karata za tamošnje granične oblasti. Zatim dospijeva do Carigrada, u službu ruskog vojnog atašea. Po sopstvenom svedočenju, u ruskoj armiji provodi punih dvanaest godina, od 1818. do 1830. godine.
Kao već cijenjen I ostvaren zemljomer stiže u Srbiju i učestvuje u radu međunarodne komisije za razgraničenje Srbije i Turske, ljeta 1830. godine na molbu knjaza Miloša Obrenovića postaje glavni inženjer Knjaževine.
Ne zadovoljava se samo izradom mapa, nego se čak usuđuje da knjazu Milošu predloži, vrlo dokumentovan, projakat o izgradnji modernog magistralnog puta Beograd – Bar. Ideja je zanimljiva, skupa i opasna jer dio puta u tom trenutku trebao je da prođe preko turske teritorije. Miloš, knjaz sa sve većom knjaževinom, nikada nije volio da izlaže riziku ni svoju vlast, a ni kasu, te je zanesenom knjazu sa svojom knjaževinom tek u snovima rekao: „Ja oću i želim da moj inžinjer umije i svinje pasti i planove činiti“. Turci su, izgleda, drugačije mislili, te knjaz Nikola Vasojević postaje general turskih trupa u Evropi i sultanu Mehmedu II služi sedam godina. Prokrstarivši ogromnom imperijom, stekao je dragocjena iskustva koja će mu pomoći da dosanja svoj san o vaspostavljanju svoje države knjaževine.
Da se Nikola Vasojević sa Njegošem ranije upoznao vjerovatno bi sudbina knjaza Nikole Vasojevića bila sasvim drugačija i sam gospodar Crne Gore bi mirnije spavao. Jer, 1835. godine kad su se upoznali, Njegoš mu je na osnovu Povelje koju je našao u arhivu Cetinjskog manastira, izdao uverenje kojim se dokazuje plemićko poreklo knjaza Nikole Vasojevića, direktnog potomka knjaza Radonje Humljanina koga je u to dostojanstvo uzvisio potonji car Srbije Stefan Dušan Nemanjić 1346. godine i tom prilikom pjesnik u Njegošu mu čak na Orfelinov večiti kalendar ispisuje i pesmu zahvalnicu.
Nemirnog duha, vječito u traženju puteva za ostvarenje ideje o stvaranju svoje Holmije (holm – brdo; holmija – zemlja brđana) knjaz Nikola uspijeva da se imenuje za engleskog vicekonzula za Bosnu, Hercegovinu i Albaniju. Sa sjedištem konzulata u Novom Pazaru. Sjajna prilika da tu otvori prvu srpsku školu na turskoj teritoriji i počnje sa pripremanjem ljudi za svoju buduću knjaževinu Holmiju koja će, kako je vjerovao, biti centar za „vaskrs novog Dušanovog carstva. Kao znalac trinaest jezika, sa četiri državljanstva, Nikola Vasojević stiže i do Londona, boravi u Parizu. Sve sa ciljem da velike sile – prije svega Englesku i Francusku – zainteresuje za svoju knjaževinu u nastajanju. U Parizu objavljuje čak i mapu svoje knjaževine ne gubi vrijeme čekajući šta će Francuzi da odluče, te stupa u vezu sa knezom Adamom Čartoriskim .
Posle dužeg pregovaranja i dogovaranja, uz pomoć brojnih posrednika, uspijeva da sklopi tajnu konvenciju sa Poljacima u izbeglištvu. Savez je pomalo nevjerovatan, a interesi su u tom trenutku bili obostrani. Naime, „pitanje Holmije za Poljske interese bilo je od izuzetne važnosti, jer ako bi se ostvario plan, onda bi se u Knjaževini Holmiji mogli podići magacini za municiju koji bi kasnije koristili u akciji za oslobođenje Poljske, a tamo bi mogli organizovati i poljsku vojsku koja bi prvo ušla u tadašnju Galiciju, pa onda u Ukrajinu, iskoristila bi se pomoć Vasojevića za oslobođenje Poljske…“
Naravno, i knjaz Nikola i njegova Holmija (Vasojevići) imali bi koristi jer su Poljaci obećali da će poslati i novac i vojsku koja bi zavela red u prilično buntovnom plemenu. Stvar je, na veliku knjaževu žalost, propala iz mnogih razloga.
Knjaza Nikolu Vasojevića ništa nije moglo da spriječi u različitim pokušajima da ostvari svoj naum.
u dokumentima na koje se pozivaju mnogi istoričari se navodi da je Knjaz Nikola Vasojević stao na čelo svoje Knjaževine krajem 1842. godine i bio je gospodar sve do svoje pogibije, 30. Maja 1844. godine. Prvo što je uradio kada je i zvanično postao Knjaz je to što je pročistio i novim vremenima upriličio stari Vasojevićki zakon, te ga sveo na dvanaest tačaka. Granice su bile jasne i nedvosmislene: „Nebo Bogu, caru sva zemlja, a Vasojević od Nožice do Lješnice navijek i Amin“. U pismo svom sinu Svetislavu knjaz Nikola te državne crte ovako tumači: „Vasojevići graniče od sjevera Kolašincima i Bihorcima, od juga Plavom i Gusinjem, od vostoka Rugovom i Peći, a od zapada graniče rijekom Moračom…“
Kao i svaka pravna država, i Knjaževina Holmija imala je grb. Novac nije, na žalost, sačuvan, ali po svjedočenju se zna da je kovan srebrni novac, nazvan groš, u apoenima od 1, 2 i 5 groša. Na aversu se nalazio lik knjaza Nikole Vasojevića iznad koga je pisalo: „Bog somonoju“ (Bog sa mnom). Na reversu je bio grb Knjaževine Holmije (Vasojevića) i naznačen apoen groša.
Da to nije bila tek pusta igrarija, svjedoči i podatak da su knjaz Nikola i knjegina Anastasija, njegova žena, imali svoje pečate, osnovno vladarsko obeležje. Metalni pečati su, na sreću, sačuvani. Vrijeme i ljudi nisu uspjeli da sačuvaju zastavu Knjaževine Holmije. Zna se da je bila „krstaš barjak“: na svilenoj crvenoj podlozi bio je belim koncem izvezen veliki krst. Vjeruje se da je on bio istovjetan sa zastavom Boška Jugovića iz vremena kosovske bitke.
U međuvremenu, dok svojom Knjaževinom hodi i uvodi reda i zakona, za neobičnim vladarom – jednim od najobrazovanijih u tadašnoj Evropi – kreću potjernice. Turci, recimo, daju 7000 groša svakome ko ga ubije ili živa privede vlastima. Hapse ga u Skadru, puštaju, zatim je zatočen u Carigradu otkud uspijeva da pobjegne. Ovaj istinski borac za dobro svog naroda ubijen je 30.maja 1844. godine u Donjem Zagaraču kada je upao u zasjedu I prema pouzdanim istorijskim izvorima ubili su ga perjanici Vladike Rada iz porodice Toromana .