Piše: Milan Knežević, predsjednik DNP-a
Željko Ivanović prilično podsjeća na mene kad sam imao 11 godina, da me pomalo hvata horor jeza nalik „Stravi u ulici Brestova.“
Tako sam 30.05.1991. na željezničkoj stanici Golubovci, ogrnut zastavom i šalom FK CZV, čekao Zvezdine igrače da se iz Barija, preko Bara, željezničkom prugom vrate za Beograd. Bilo mi je logično da moraju proći pored mene, jer sam noć prije toga odbranio penal Amorosu, i dao gol Olmeti. Ali bez obzira na moju logiku, ne bi ni voza, ni FK Crvene Zvezde. Samo prođe jedna manevarka čiji me mašinovođa začuđeno posmatraše kako na peronu u crveno belim bojama gledam u pravcu Bara.
Trideset tri godine kasnije, moj alter ego Željko Ivanović, izlijepljen etiketama „Dijamanta“ i „Vitala“, ogrnut naslovnicama „Vijesti“, bez francuskog buldoga, tik pored freske rodonačelnika dinastije Nemanjića, strpljivo u hramu čeka Aleksandra Vučića za Petrovdan u Beranama. To što predsjednik Srbije neće doći 12. jula u Crnu Goru, uopšte nije važno, koliko je bitno da AV, pored svih drugih krivica, danas bude označen krivim i što je more hladno, i što moja majka ima više rezervi ulja od Direkcije robnih rezervi kojih više nemamo. A biće i kriv što neće doći 12. jula, taman kao što će biti kriv i kad dođe krajem jula. Ima li išta ljepše nego kad za svaki sopstveni promašaj imaš dežurnog krivca?
Ja bih tako mogao čitav život da živim, a da iz kuće ne izađem. Tako lako mogu da objasnim zašto imamo nestašicu ulja, a kokaina ne može da fali. Zato što smo smanjili reeksport bijelog, a povećali žutog (ulja). A ko je kriv? Zna se, onaj što neće doći kad ga očekuju ovi što ne žele da dođe, već će doći kad ga očekuju oni koji su ga pozvali.
Da sam pokvaren, mom alter egu ne bih danas otkrivao ovu tajnu, već bih ga pustio da izlijepljen etiketama „Dijamanta“ i „Vitala“ , za Petrovdan gleda zamišljeno u pravcu Persine stanice čekajući Vučića, kao nekad jedanaestogodišnji ja, što elegično gledah prema Baru, čekajući fudbalere Crvene Zvezde.