Predsjednik Demokratske narodne partije i jedan od lidera Demokratskog fronta Milan Knežević ponovio je da je sve vezano za aferu „državni udar, počev od optužnice do sudskog procesa i prvostepene presude, farsa.
On je rekao da je primarna meta tog sudskog postupka bila Rusija.
-Činjenica da su presudu brzopotezno podržali i pohvalili ambasadorka SAD-a u Crnoj Gori i šef britanske diplomatije DŽeremi Hant koji je jedva dočekao da naglasi „destabilizirajuće i agresivno ponašanje Rusije“, kao i neuobičajena zainteresovanost vodećih zapadnih medija za vijest o prvostepenoj odluci o navodnom državnom udaru u malom Montenegru, jasno govore odakle su vjetrovi duvali sve vrijeme i ko su bili stvarni kreatori i kokreatori ove degradacije prava i sramote vijeka, kazao je Knežević za „Faktor“.
U kojoj mjeri su tužilac, sudovi i ostale institucije u Crnoj Gori izašle iz okvira nadležnosti?
-Primarna odlika ovog farsičnog sudskog postupka jeste upravo zloupotreba službenog položaja, gaženje najviših pravnih akata i izlazak iz nadležnosti svih institucija koje su učestvovale u neuspjeloj montaži bizarnih i tragikomičnih konstrukcija protiv lidera Demokratskog fronta, koje je čitava međunarodna javnost imala prilike da vidi. Činjenica da je za navodne planirane terorističke aktivnosti na dan parlamentarnih izbora 2016. godine znao jedino glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, te da nijedno tijelo koje se bavi bezbjednošću države nije bilo obaviješteno o tome: ni ministarstvo odbrane, ni Skupština Crne Gore, ni ministar policije, čak ni Savjet za nacionalnu bezbjednost, dovoljno govori o ozbiljnosti prijetnji i krvoprolića kojim je GST u saradnji sa medijima zastrašivao opozicione birače kako ne bi izašli na glasanje, i kako bi stvorio uslove za progon lidera Demokratskog fronta. Pored toga, upotreba oružja iz magacina policije, te korišćenje kuće jednog od njenih visokih funkcionera u cilju namještanja dokaza, kao i nečuveno priznanje GST-a da je izdao nalog Paji Velimiroviću, jednom od aktera montaže, da uništi navodno oružje na teritoriji Srbije bez znanja njenih državnih organa, nesumnjivo ukazuje na to da su državni organi Crne Gore na čelu sa Milovojem Katnićem jedini monteri državnog udara i rušilaca ustavnog poretka. Podsjetiću da od 2015. godine, kada je crnogorska policija nasilno razbila masovne mirne, demokratske proteste DF-a traje institucionalni progon naših funkcionera i članova, tako da praktično svakodnevno svjedočimo brutalnom kršenju zakona svih institucija koje se nalaze pod direktnom kontrolom aktuelnog režima.
Možete li opisati šta se sve stavljalo na teret optuženima? Kakvih paradoksalnih situacija je bilo na suđenju ili samoj optužnici?
-Počev od optužnice, sve u vezi ovog montiranog slučaja je paradoksalno. Dovoljno je reći da je svjedok saradnik, na čijim iskazima počiva ova bizarna priča, čovjek koji, pored toga što je pravnosnažno osuđeni ubica, ima potvrđenu, ozbiljnu dijagnozu poremećaja ličnosti. Uprkos tim činjenicama i uprkos beskonačnim lažima koje je izrekao, Viši sud je takvoj osobi potvrdio status svjedoka saradnika i čitavu optužnicu zasnovao na njegovim riječima. Ovo je prvi državni udar u istoriji izveden bez oružja, sa imaginarnim Rusima čija imena su mijenjana na svakih par mjeseci, i sa grupom „opasnih terorista“ šezdesetogodišnjaka koji su došli iz Srbije da se „na šake“ tuku sa crnogorskim specijalcima pod punom ratnom opremom na protestima koji nikad nisu zakazani i to sa namjerom da u Skupštini likvidiraju premijera države Mila Đukanovića – mjestu koje on posjećuje samo kad je premijerski sat, što zna čitava Crna Gora.
Kao dodatak beskonačnoj listi abnormalnosti kojima je obilovao čitav ovaj postupak dodaću i epohalnu izjavu vještaka Predraga Boljevića da se baterije mobilnih telefona Lenovo mogu puniti i do 120 posto, čime se kandidovao za glavnog inženjera pomenute marke; kao i da voda može da teče uz brdo prema glavnom specijalnom tužiocu kome se, inače, redovno javlja Bog i koji je bez ikakve reakcije suda uspio i da pocijepa zvanični dokument Rusije koji je odbrana dostavila kao dokaz.
Ovaj postupak će biti upamćen i po rekordnom broju zahtjeva za izuzeće predsjednice vijeća Suzane Mugoše koja je toliko neprofesionalno i pristrasno vodila čitav ovaj postupak da na momente nismo znali da li sudi ona ili sam Milivoje Katnić. Na kraju, činjenica da su izbori, održani u tako vanrednim okolnostima, priznati kao regularni dovoljno pokazuje o kako jeftinoj režiji se radi, i o stvarnim namjerama ovog monstruoznog ataka na zdrav razum, a to je pobjeda Demokratske partije socijalista na izborima koje je on po svim anketama sigurno gubila.
Po čemu je sporan Saša Sinđelić? Da li je moguće da se izvede to što je uradio bez podrške, barem djelimične, struktura iz Srbije?
-Sve je sporno oko Saše Sinđelića. Radi se o osobi koja je zbog svog psihičkog stanja i niza krivičnih djela za koje mu prijeti višedecenijska kazna bio laka meta za Milivoja Katnića, koji sa njim inače ima istoriju, jer je on bio sudija Vojnog suda koji se 2003. izjašnjavao o nadležnosti za krivično gonjenje Saše Sinđelića. Za tim čovjekom je u Hrvatskoj raspisana crvena Interpolova potjernica, zbog čega je Tužilaštvo na sve načine pokušalo da sakrije njegov pravi identitet.
Takođe, kao svjedok saradnik koji prema Zakoniku o krivičnom postupku ima jasno utvrđene obaveze i uslove koje mora da ispuni da bi mu bio priznat taj status, on je nebrojeno puta mijenjao svoj iskaz, zbog čega je kredibilitet svega što je izrekao apsolutno poništen. Tog čovjeka, na kraju, niko od optuženih, izuzev Bratislava Dikića nije poznavao niti je imao kontakt sa njim, što je dovoljan razlog za zaključak da nije postojala nikakva organizacija niti bilo kakav plan za aktivnosti koje pišu u optužnici.
S obzirom da je Saša Sinđelić državljanin Republike Srbije i s obzirom na činjenicu da je nesmetano prešao granicu uprkos potjernici, te da slobodno daje intervjue beogradskim medijima, jasno je da su njegove aktivnosti poznate srpskim strukturama. Na kraju krajeva, on je bio, a moguće da je i sada, pod mjerama tajnog nadzora BIA.
Da li je napuštanje Crne Gore opcija ako se presuda potvrdi?
-Andrija Mandić i ja smo jasno iskazali stav da nećemo dozvoliti da nas hapse ovako kriminalne, zarobljene državne strukture kojima je kršenje svih pravnih akata dio svakodnevnih aktivnosti; koji slave aferu „Koverta“ i diče se kako je obelodanjivanje krađe izbora i namještanje državnog udara ustvari ojačalo Demokratsku partiju socijalista.
Mi smo sve vrijeme višegodišnjeg progona ostajali u Crnoj Gori, suprotstavljajući se argumentima i konkretnim akcijama ovoj monstruznoj i bestijalnoj kamarili i mafiji na vlasti. NJima je, u stvari, nerešiv problem upravo naša namjera da svoje političko djelovanje sprovodimo u Crnoj Gori. Za svaki scenario imamo plan i sprovodićemo ga prema našim procjenama. Ovo odavno nema veze ni sa zakonom ni sa pravom, te u skladu sa tom činjenicom će biti cijenjeni i naši dalji potezi.
Zašto mislite da se sudilo Rusiji?
-Pored imperativa da Demokratska partija socijalista po svaku cijenu osvoji vlast, ovaj montirani proces i čitava farsa imali su za cilj da, u skladu sa globalnom antiruskom histerijom, uvede Rusiju kao imperiju koja je htjela da spriječi ulazak Crne Gore u NATO. To je bila jedna pogodna priča u momentu kada je Rusija optuživana i za miješanje u američke izbore, kao i za sijaset drugih dešavanja iza koji su, kako vidimo, stajale neke druge zapadne snage.
Dakle, u tom dodvorničkom maniru Vlade Crne Gore uvođenje imaginarnih Rusa kao glavnooptuženih u slučaju državni udar savršeno se uklapalo u globalnu sliku Rusije kao dežurnog krivca za svjetske probleme. Ali, pošto se sve radilo uz manjak inteligencije, argumenata i zdravog razuma, tako smo i kod ovih Rusa koje je jedino Saša Sinđelić vidio i znao za njihovo postojanje, imali krize identiteta. Tako je Eduard Širokov postao Šišmakov, a Vladimir Popov je na kraju prekršten u Mojsijeva. Ali, imajući u vidu da se glavnom specijalnom tužiocu, samoproklamovanom taliku i geniju, svako malo javljao Bog himself, ove egzotične premetačine sa imenima glavnih aktera njegovog udara nisu nimalo začuđujuće.
Takođe, imajući u vidu da smo se Andrija Mandić i ja jasno zalagali za vojnu neutralnost Crne Gore i njeno neučlanjenje u vojni NATO savez, kao i da se sve vrijeme zalažemo za tijesne veze sa ruskim narodom i Rusijom, odabir nas dvojice za savršen kolateral sveobuhvatnih optužbi Rusije, ovoj vlasti i njenim pomagačima činio se kao savim logičan. Sva ta priča je smiješna i ne postoji niti je prezentovan jedan dokaz kojim bi se dokazala krivica bilo kog od nas koji smo osuđeni. Ali, uz malo pokvarene mašte, moći u rukama SDT-a i uz pomoć nekih stranih obaveštajnih službi, dobili smo ovakav proces i ovakvu priču čiji kreatori doživljavaju svakodnevne podsmjehe i osude ne samo u zemlji već i regionu i čitavom svijetu.
Kakva je reakcija opozicije za državni udar?
-Nažalost, stvarna i istrajna podrška kolega iz opozicije nakon započinjanja i besomučnog političko-tužilačko-sudskog progona DF-a i njegovih lidera je izostala. Iako je bilo logično očekivati da će opozicine kolege osuditi očigledne namjere vlasti da uništi najjači opozicioni savez, a njeni lideri pošalju u zatvor po svaku cijenu, takav scenario se nije desio. Mi smo morali da vodimo istovremeno više političko-sudskih frontova, konstantno pokušavajući da se odbranimo od neosnovanih optužbi i pozicije i opozicije, a da istovremeno vodimo odgovornu politiku uz konkretne incijative za opoziciono djelovanje koje s pravom očekuju od nas naši birači. Nakon sramne presude, kada je čitavoj javnosti postalo jasno da se radi o politički režiranom procesu, opozicioni lideri javno su osudili takvu sudsku odluku.
Za sve ovo sto nam se desava nije kriv Milo i DPS,krivi su oni koji godinama glasaju za njih.