“Sudeći po odlukama crnogorskih sudova, gotovo da nema razlike između zatvora i Skupštine, osim ako se ne uzmu u obzir šetnje u zatvorskom krugu kojih sam ovdje lišen. Tako da ispada kako je u zatvoru za nijansu komfornije.”
Tako svoj položaj opisuje Milan Knežević, narodni poslanik, lider Demokratske narodne partije (DNP) i jedan od lidera opozicionog saveza Demokratski front (DF) u razgovoru za Politiku. On se nalazi u „pritvoru” poslaničkog kluba DF-a gdje je, za sada, nedostupan tužiocima koji su mu „rezervisali” krevet u spuškom zatvoru.
„Tek što sam izašao sa četvoromjesečne robije, dočekala me nova, i to uz obrazloženje da nisam svjedočio onako kako je to tužilac očekivao od mene. Naravno, pitanje poslaničkog imuniteta u Crnoj Gori ima značaj jednak globalnom otopljavanju na Arktiku, tako da je čak poželjno uhapsiti opozicionog poslanika i lidera parlamentarne stranke nakon završetka njegove diskusije i izlaska iz parlamenta, kako bi se nadoknadio manjak borbe sa kriminalnim klanovima.
Safari na poslanike i lidere DF-a traje skoro tri godine, ali dok su se dosad makar igrali procedure skidajući nam imunitet, sad nas bez ikakve formalno pravne procedure love po podgoričkim ulicama da bi nam pozavideli vođe škaljarskog i kavačkog klana.”
Da li vas i zašto vlast goni?
Mislim da me vlast ne goni koliko bi mogla: trenutno se nalazim kao jedan od optuženih za tzv. proces „Državni udar”, u kojem sam sa srpskim penzionerima i imaginarnim Rusima, zajedno sa kolegom Andrijom Mandićem, optužen da sam planirao ubistvo Mila Đukanovića i državni prevrat. A onda je vijeće sudija podnijelo prijavu protiv mene jer sam izjavio da presudu drže u fioci. Prijava je podnijeta istom tužiocu koji me goni tri godine optužujući me za terorizam i državni udar. Protiv mene se vodi postupak i zbog verbalnog incidenta u skupštinskom holu, gdje mi prijeti kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. U međuvremenu sam robijao četiri mjeseca zbog učešća na protestima DF-a 2015, a prije desetak dana osuđen sam dva mjeseca kao svjedok (kuriozitet u istoriji crnogorskog pravosuđa) jer nisam svjedočio kako je to tužilac želio. Protiv mene i partije koju vodim podignuto je i naplaćeno preko 100 prekršajnih prijava. Mogli su i da mi falsifikuju datum rođenja i optuže za Srebrenicu ili ubistvo Kenedija, a dok ja sve to dokažem, na red bi došli novi slučajevi. Najcjelishodnije bi bilo da me zazidaju u zgradu Višeg suda kao primjer borbe protiv „organizovanog kriminala i unutrašnjih neprijatelja”.
Ispred Skupštine se svakodnevno okupljaju građani, pružajući podršku vama i zatvorenom Nebojši Medojeviću. Kakva je vaša poruka njima i Medojeviću?
Mi ovom političkom borbom branimo sve građane, jer će sjutra po ovom neustavnom i nezakonitom šablonu na red doći svi koji drugačije razmišljaju od nametnutog sistema vrijednosti koji prelazi u opasnu izopačenost. Naša je dužnost da kao lideri budemo primjer svojim dijelom, jer samo tako naša borba ima smisla, a ako postoji smisao u koji vjerujete, potpuno je svejedno kad i kako će se završiti naša iskušenja.
Optužuju vas da pretjerano volite Beograd i Moskvu. Je li to grijeh?
Imajući u vidu sve naglašeniju srbofobiju i antirusku histeriju preslikanu kroz razne izdaje od priznanja tzv. Kosova preko rezolucija kojima se Srbija proglašava za okupatora, pa sve do uvođenja sankcija Rusiji, očekujem ubrzo zakon kojim će se zabraniti putovanja u Beograd i Moskvu, jer u optužnici protiv mene stoji da sam često putovao za Beograd i Moskvu. Da sam kojim slučajem putovao za Tiranu ili Rijad, verovatno bih dosad dobio Njegoševu i Trinaestojulsku nagradu. Ovako im ostaje mogućnost da kroz zakonsku regulativu kazne sve koji su namjerni putovati u Beograd ili Moskvu i koji misle da mi nemamo bliže braće od one u Srbiji niti iskrenijeg prijatelja od Rusije.
Vi ste pjesnik koji je objavio desetak knjiga. Da li i dalje vjerujete, i kao pisac i kao političar, da će „sloboda umjeti da peva o vama”?
Ni mnogo veće istorijske i književne ličnosti od mene nisu dosanjale slobodu o kojoj su pjevali i za koju su se borili. U ovoj borbi je najvažnije ne izdati samog sebe i, dok god mogu svakog jutra da se pogledam u ogledalo, to znači da nisam izdao ono u šta vjerujem. Ovaj barjak ima ko nositi i posle mene, a to je najveća vrednost naše borbe. Ipak sam uvjeren da će nas sloboda dočekati približno želji kojom smo joj išli u susret. Samo da se prepoznamo kad bude trebalo.