Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Uvijek mi je bila dovoljna jedna legenda, mit ili tuđa maštarija da u meni pokrene kompletnu pozorišnu priču.
Jedna od takvih, koja već dugo i stidljivo živi u istorijskim zapisima i usmenom predanju Budve, govori o Kjari Zorzi, djevojci koja je bila žena upravnika grada Gaetana i koja je osnovala moderno pozorište u Budvi.
Ta priča, koliko god bila obavijena gustom maglom vremena, nosi u sebi nešto za šta lično mislim da Budvi oduvijek pripada.
Radi se o snažnoj potrebi za scenom, za pričama i za umjetnošću.
Baš zato smo prije skoro dvadeset godina pokrenuli projekat „Kjara Zorzi“, sa namjerom da na sceni Između crkava u Starom gradu postavimo raskošnu dramu, u epohi, koja bi bar donekle rasvijetlila ovu zanimljivu istorijsku temu.
Ideja je bila jednostavna ali tada očigledno i preambiciozna – da se kroz novi dramski tekst ispriča priča o ženi koja je, možda i prije svog vremena, razumjela koliko je pozorište važno za jedan grad.
Žiri koji je predvodio Jovan Ćirilov nije ocijenio da radovi i romani, koji su pristigli na konkurs, zaslužuju prvu nagradu. Bez teksta nije bilo ni predstave. Tako je naša ideja ostala negdje na čekanju, u mojoj dubokoj fioci lijepih pozorišnih namjera.
Prošlo je gotovo dvadeset godina.
Za to vrijeme festival Grad teatar prolazio je kroz različite faze. Nažalost, poslednjih nekoliko godina, tačnije punu deceniju, obilježila ga je vidljiva stagnacija, a u pojedinim segmentima i jasno pa čak i namjerno uzrokovano nazadovanje.
Umjesto hrabrog praćenja savremenih pozorišnih tokova i novih scenskih izraza, svjedočili smo lutanju, nesigurnosti i potpunom odsustvu jasne umjetničke vizije.
Rukovodstvo je izgubilo ili nikad nije imalo razumijevanje i sadašnjeg trenutka i publike koja se mijenja.
Još je tužnije što je, paralelno sa tim, postepeno zanemarivan muzički program koji je nekada bio jedna od najljepših dimenzija festivala, kao i likovni segment koji je godinama davao posebnu atmosferu ljetnjoj Budvi. Ono što je nekada bio živi multidisciplinarni kulturni prostor, polako se svodilo na usku i često prilično bezidejnu smotru osrednjih pozorišnih predstava.
Došlo se do nevjerovatne i vrlo ponižavajuće tačke da su „premijerne“ festivalske pozorišne predstave igrane mjesecima u drugim gradovima naše zemlje prije nego se pojave na samom festivalu.
Vijest da je izrada predstave „Kjara Zorzi“ ponovo pokrenuta za mene znači mnogo više od lične radosti.
Postoji realna mogućnost da Grad teatar i Kraljevsko pozorište Zetski dom konačno realizuju ono o čemu smo počeli da maštamo prije dvadesetak godina.
Ako se to dogodi, a nadam se da hoće, to neće biti samo jedna nova predstava. To će biti znak da se najveći crnogorski festival ponovo okreće temama koje imaju dubinu, da počinje da istražuje istoriju grada i da pokušava da stvori originalne pozorišne projekte a ne samo da popunjava program.
Festival Grad teatar nikada nije smio da postane samo niz predstava u ljetnjim noćima. On je, u svojoj najboljoj tradiciji,kao i u matičnoj ideji, bio najprije prostor istraživanja, otkrivanja, eksperimentisanja i pojaviše ljubavi prema gradu u kome je nastao.
Ako se taj duh zaista vraća, onda predstava o Kjari Zorzi nije samo priča o jednoj ženi iz davne prošlosti.
To je drama o tome kako jedna ideja može da preživi godine lutanja i da, kada za to dođe vrijeme, pronađe svoj put do scene.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Izgleda da je ovaj cudotvorac napisao loš tekst, pa će sada DPS partneru da ga proda za dobre pare. Sram bilo Ćirilova što ga nije proglasio remek djelom. Budvanski skriboman!