KIŠA

Piše Emilo Labudović

Još od najranijeg djetinjstva, kad su mi glavni (i jedini) informatori, učitelji i vaspitači bile moja baba (češće, jer je bila dokona i „odmijenjena“ od pet snaha) i majka (ređe i nausput, jer je bila jedna od tih pet) pamtim koliko su čekane i blagosiljane ljetnje kiše. Čak i onda kad bi se zakišalo danima, usred otkosa, na kišu se nije gledalo mrko, a baba je, na svako negodovanje nas mlađih kojima je remetila planove, podsjećala da ljetnja kiša, kad pada onako tiho i „bez džonte“, valja „tri carska grada“! Doduše, tada nijesam imao pojma koliko je to u dinarima, ali sam pretpostavljao da je mnogo, mnogo više od skromne očeve plate.

Kiša je i ovog ljeta bila dugo čekana, a na nebo, užareno i na preko 40, gledalo se mrko i poprijeko. Dugotrajna suša je do poslednje suze ispila polja, izgorjela rijetke njive i brojne livade sa kojih se odavno ne čuje fijuk kose i pjesma kosača. Otanjili su izvori, prepolovili se potoci, a rijeka se primakla nivou biološkog minimuma na koju su je osudili ovovremeni tajkuni gradnjom čak tri (???) mini hidrocentrale, bezočno gazeći čak i obećanje da u vrijeme niskog vodostaja neće raditi.

A onda su buknuli požari. Gorjelo je na sve strane tako da vatrogasci nijesu stizali ni da ih sve registruju a kamoli pogase. Gorio je, i izgorio, i Goleš, potpaljen sumanutom idejom da se vatrom unište dokazi besomučne krađe kojom šumska mafija pljačka privatne i državne šume. Noćima se jasno ocrtavala linija vatre koja se širila na sve strane, a danju su se selom valjale zavjese dima koji je tako snažno, i tako tužno, mirisao na sprženu borovinu. Vatrogasci, koji su ipak došli, mogli su samo, sa puta, da spriječe širenje vatre prema Omarskoj glavi i kolibi mog rođaka Mitka, a sve ostalo da preporuče „božjoj milosti. I Bog se, na kraju, smilova, i dva je dana lilo kao iz kabla, natapajući polja i gaseći svojom upornošću vatru skrivenu u natrulim panjevima.

U sjenci iščekivanja da prežednjeli i sprženi avgust bude pomilovan blagodetnom kišom, društvenim mrežama i televizijskim ekranima pljuštala je, skoro orkanskom snagom, jedna druga kiša. Kiša koja ništa i nikoga nije spasavala, naprotiv. Kiša stranačkih saopštenja, prepucavanja, izjava, prozivki… a sve na skoro kočijaškom nivou, ako se više iko sjeća kočijaša. Tri neuspjela izborna ciklusa (da ne kažem cirkusa) i dva tek zakazana, otvorila su Pandorinu kutiju naše političke, a i lične, nepismenosti, nezrelosti, gotovo dječjeg i infantilnog inaćenja, otvorene mržnje i netrpeljivosti. Sve prethodne relacije, savezi, koalicije pretumbavaju se u, do juče, nemoguće kombinacije. Dojučerašnji prijatelji, saborci i saveznici preko noći postaju dindušmani. A oni sa kojima se ne bi ni za živu glavu odjednom su poželjni i dobrodošli, dok su oni na koje se, politički i ljudski, nekad oslanjalo sad su prokleti i anatemisani.

Ovo kišno političko vrijeme, dodatno uzburkano novom fazom (farsom) podgoričkog biranja, kao i svaka poplava, izbacilo je na površinu gomilu šupljih tikava (one uvijek prve isplivaju), nadrndanih šiljokurana, kratkosuknjih i još kraćepametnih kaćiperki, koji su se uskurčili (za ove u suknjama ne znam kako se kaže) da sve znaju, da je to što samo oni znaju spas od ovih drugih koji pojma nemaju, da su bogomdani spasioci Crne Gore i njenog državnog puta, itd, itd… U toj čorbi sa hiljadu mirođija, od koga se već osjeća nesnošljiv smarad, ni ovaj od gore ne bi razabrao ko bi sa kim, a ko protiv koga.

A kad bi se pošteno sagledala situacija u kojoj se teško razlikuje ko je lud a ko zbunjen (normalni se lako razabiraju jer u ovoj ludnici samo pametni izgledaju ludo) jedino logično i iole pametno pitanje bi glasilo: čemu se biramo. Uostalo, dovoljna su iskustva Berana, Andrijevice i Budve, kad „pobjednici“ i vlasnici „narodne volje“ preko noći postaju gubitnici i vlasnici samo svojih sumanutih, nezrelih i, vremenu i trenutku nepriličnih, ambicija. Ima, na žalost, na političkom obrazu Crne Gore, jedna politička konstanta, jedna mrlja koju ni monsunske kiše ne bi mogle da spreru. Mrlja oko koje se začas zakopavaju ratne sjekire i mržnja i ijed se kanališu u samo jednom pravcu. Ta mrlja na crnom obrazu Crne Gore je mantra o takozvanom srpskom remetilačkom faktoru koji sputava političku i nacionalnu harmoniju države. Čak je i ona državička kreatura u odijelu Kralja Ibija, koju su Srbi svojim glasovima ugurali u onaj kabinet (osušila mi se ruka kojom sam ga zaokružio) okrenula protiv.

Ali, što bi rekao mudri Vladika Rade, zakopan u mermerni sarkofag a ne u Kapelu gdje mu je mjesto i koja mu priliči: nije se bojati od „vražijeg kota“ koliko od „zla domaćega“! Čak ni ova politička i svakakva tjeskoba kojom smo, kao narod, pritisnuti sa svih strana, nije doboljna da umudri Srbe u Crnoj Gori i prizove ih pameti. Čak ni u vasojevićkoj Andrijevici, koja bi, po difoltu, što bi rekli savremeni jezikoslovci, trebalo da slovi kao najsrpskija, DrPS decenijama vlada ili se o nju sapliće svaka nova vlast, pa čak i kad je većinski srpska. Slično je i u Budvi koja je teškom mukom osvojena, i odvojena, od DrPS aždaja, stvari se opet vraćaju na početak jer je samoljublje pojedinaca nepremostiva prepreka očuvanju „osvojenog“. Prosto da se čovjek zapita kakav smo mi to narod? A onaj smo narod koji je osmislio, i bezbroj puta do sada, proživio onu da „ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara“! A „tuđin“ može biti i domaći.

Sunce polako dobija rat sa oblacima i, mada ne tako žestoko, ponovo traga za poslednjim kapima rose. Svi stari znaci raspoznavanja nebeskih namjera govore da kiše neće biti. Ona druga, međutim, i dalje divlja i lije svoju smrdljivu kloaku bez prestanka.