Kecmanović: Sarajevu smetaju Bajićevi „Heroji Halijarda“ jer mu Srbija nikad nije dovoljno slaba

Piše: Nenad Kecmanović

U Sarajevu je ljetos na Sarajevo film festivalu izbila bura negodovanja zbog prikazivanja filma „Heroji Halijarda“ beogradskog reditelja Radoša Bajića, koju bi teško shvatio neko ko ne poznaje širi politički kontekst ovog podneblja.

Povod je ovaj film beogradskog reditelja Radoša Bajića, ali nije baš ni film, nego tek trejler još nemontiranog filma. Međutim, povod nije ni u tih nekoliko scena u tri minuta. Nije ni ovaj autor brojnih serija i filmova popularnih u regionu.

I taman pomislite da je još jedino preostalo da je povod tema filma, ali radi se o spasavanju pilota, i to američkih, od potjere nacista, pa ni to ne bi smjelo da zasmeta bošnjačkom Sarajevu. Pa koji im je onda đavo, odnosno šejtan?

Šta je pravi povod tolike dreke?

Problem su general Draža i četnici!

I bez filmovane četničke operacije Halijard spasavanja savezničkih padobranaca od nacista, istorija 20. vijeka o Draži Mihailoviću piše kao o „prvom gerilcu u okupiranoj Evropi“. Prvom, zato što su Titovi partizani, zbog pakta Molotov-Ribentrop, kasnili u NOB-u.

Pukovnik Draža Mihailović je imao i legitimitet komandanta kraljevske vojske u otadžbini, potpisan od izbjegličke vlade u Londonu. Poslije rata je ne samo zbog operacije Halijard dobio priznanja lidera savezničkih država.

U čemu je onda problem sa Dražom i četnicima?

Početkom rata četnici i partizani u Srbiji su se udruženim snagama uspješno borili protiv okupatora, kao ideološki lijevo i desno krilo antifašističkog pokreta, a slično je bilo i u drugim evropskim zemljama. Tito je bio taj koji je istupio iz saveza sa Dražom, te su partizani i četnici postali konkurentske formacije na istom zadatku, a razlazu je vjerovatno kumovalo i to što je Tita podržavala komumistička Rusija, a Dražu zapadni saveznici.

Prelomila je Čerčilova pragmatična odluka da krajem rata pomoć preusmjeri ka partizanima kao brojnijim i ofanzivnijim u borbi protiv okupatora, dok je Draža bio suzdržaniji zbog poznate odluke Vermahta da za jednog ubijenog Nijemca strijelja 100 Srba. Tako su se na kraju rata četnici našli na strani poraženih.

Poslije rata, odlukom komunističkog suda, Draža Mihailović je strijeljan. Šarl de Gol je tražio amnestiju za Dražu, a Truman ga je posthumno odlikovao.

Da bi diskreditovao konkurentsku četničku antifašističku vojsku, Tito je propagandno izjednačio četnike sa ustašama, antifašiste sa fašistima.

Predimenzionirana je saradnja četnika sa Nijemcima, kao da i Titovi emisari nisu pregovarali sa okupacionom komandom!

Isticani su zločini četnika, kao da ih i partizani nisu činili!

Lažna simetrija ustaše-četnici posebno je njegovana u BiH, i evo održava se do danas kod Bošnjaka.

Ima i zašto!

U socijalističkoj BiH se govorilo „izrodi hrvatskog naroda su bili ustaše, srpskog – četnici“.

Izrodi muslimanskog naroda se nisu pominjali, pa je nekako ispadalo da su oni bili sve sami prvoborci partizani. Istina je, međutim, da su se, izuzev istaknutih predratnih komunista, studenata Beogradskog univerziteta, masovnije priključili tek krajem rata, dijelom i prisilnom mobilizacijom, a do tada su mahom bili ustaše, domobrani, visoki funkcioneri NDH u Zagrebu i Srajevu, te niži funcioneri u cijeloj BiH. Dakle, kolaboracionisti okupatora, i to do te mjere da su direktno od Himlera tražili formiranje dobrovoljačke SS Handžar divizije, koja je u pripremama za Istočni front protiv Sovjetskog saveza, vršila pokolje Srba u Podrinju.

Da, četnici jesu izvršili strašan osvetnički pokolj muslimana u Podrinju početkom Drugog svjetskog rata i, kao i veliki zločin u Srebrenici, danas ga nazivaju jednim od 12 genocida nad bošnjačkim narodom. Prirodno, rane svog roda najviše bole, ali kao što prećutkuju svoje zločine u srpskim selima oko Srebrenice, tako ne spominju ni muslimanske Šuckore i Zeleni kadar, koji su čistili Podrinje od Srba pred napad Austrougarske na Srbiju u Velikom ratu. Da i ne govorimo o ustašama u Francetićevoj Crnoj legiji, koju su 60 odsto činili muslimani, i pred kojom su srpske majke sa djecom u naručju skakale u nabujalu Drinu u sigurnu smrt.

Područje oko Drine na granici između Srbije i BiH bilo je kroz istoriju često zona krvavih osveta, ali u ukupnom bilansu pokolja nije teško utvrditi na kojoj strani je bilo više žrtava, a na kojoj više zločinaca.

Uprkos tome, ni magnum crimen u Jasenovcu ne zovu genocid, valjda zato što su u isto vrijeme Ademaga Mešić i Džafer Kulenović ministrovali u Pavelićevoj vladi.

Bez obzira na istorijske činjenice, četnici su za Muslimane/Bošnjake ostali metafora zla, dindušmani, koji su došli iz agresorske Srbije, iako je četnika bilo i u BiH, a muslimana u Dražinom štabu.

Tokom minulog rata Alijina ratna propaganda borce na drugoj strani fronta nazivala je „srbo-četnici“ i „jugoarmada“.

Van ovog šireg konteksta zaista je teško razumjeti histeričnu reakciju sarajevskih medija i gradskog političkog vrha na Bajićev film o jednoj humanoj i patriotskoj akciji, pa ma čija da je bila.

Kako objašnjava autor filma, radi se o priči o dobroti srpskih seljaka koji su spasavali nepoznate ljude, njegovali ranjene, dijelili sa njima posljednji zalogaj, a onda im pravili pistu sa koje će poletjeti u slobodu, a oni ostati u okupiranoj Srbiji čekajući odmazdu okupatora.

Štaviše, filmska priča je ispričana kroz prizmu porodične drame sinova i braće na suprotnim stranama, na tragu Ćosićevih „Deoba“.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i kantonalni ministar kulture zauzeli su stav na neviđeno, i nije vjerovati da će ih bilo kakav odgovor iz Beograda razuvjeriti da se radi o reviziji istorije i rehabilitaciji četništva, kao i da umjetničko djelo ne podliježe političkim mjerilima i crno-bijelom pristupu prijatelj-neprijatelj.

Naprotiv, biće apriori okvalifikovan kao „nastavak agresije“, „novi memorandum SANU“, „13. genocid“ itd.

Izetbegovići, otac i sin su postavili standard: „Bosna će biti mirna tek kada Srbija bude dovoljno slaba“, „Sve zlo je Bošnjacima uvijek stizalo iz Beograda“, „Srbi su loš narod“.

Vučićevo slanje vakcina, hrane, finansijske pomoći, gradnju puteva, oni shvataju kao sitnu kompenzaciju za nesuđene ratne reparacije za „agresiju“ i „genocid“.

Svaki gest dobre volje za pomirenjem i saradnjom doživljavaju kao osjećanje krivice i okajanje grijeha. I, evo, u Sarajevu, Bajić je prepoznat kao Vučićev dvorski reditelj.

Treba to prihvatiti kao novu ili, samo tokom socijalizma, potisnutu realnost da će Bošnjaci i Srbi na četnike gledati drugim očima, kao i na mnogo šta drugo u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Suvišno je, pa i kontraproduktivno, da svaki čas oko svega i svačega polemišemo.

U konkretnom slučaju, beogradski mediji treba da se obrate britanskom, francuskom i, posebno, američkom ambasadoru za mišljenje o temi filma „Heroji Halijarda“ režisera Radoša Bajića. Ne vjerujem da bi se francuski ogradio od De Gola, britanski od kraljevih rođaka Karađorđevića. Ne vjerujem ni da bi se Majkl Marfi i Kristofer Hil ogradili od Trumanovog odlikovanja Draži Mihailoviću, jer su pretprošle godine iz ambasade učestovali u odavanju zahvalnosti četnicima za spas oko 500 američkih pilota.

A Sarajlije se ne bi usudile da uvrijede ličnost i djelo bivšeg predsjednika supersile.

Stav ambasade SAD je tamo generalno najviši kriterijum istine i u ovom slučaju bi djelovao ljekovito.

Da, da ne zaboravimo, Truman je bacio atomsku bombu na Hirošimu, zapadni saveznici na čelu sa SAD su nas bombardovali osiromašenim uranijumom. A, eto, i Draža i četnici, kako god ko na njih gledao, imali su trenutke nadahnuća za poštovanje.

(Sve o Srpskoj)