Kamala Haris je veći spoljnopolitički rizik od Trampa

U Evropi postoji konsenzus da bi Trampov reizbor bio katastrofa. Iako je imao izvjesnih uspjeha u spoljnoj politici. Kamala Haris bi za Evropu mogla biti komplikovanija predsjednica.

Ovo nije predizborna kampanja, već vožnja rolerkosterom. Prvo pokušaj atentata na Trampa, pa Bidenovo povlačenje: garancija posebnog mjesta u američkim istorijskim čitankama. Predsjednikovo odricanje od kandidature ostaje katastrofa za Demokrate. Brzo su se složili oko Kamale Haris i sada pokušavaju da odišu samopouzdanjem. Ali oni se bore leđima uza zid..

Poslednji predsjednik koji je odustao na „nekoliko metara“ od završetka trke takođe je bio Demokrata: Lindon B. Džonson, daleke 1968. Odustao je čak sedam mjeseci prije izbora, što je omogućilo donekle sređeno prestrojavanje. No, i pored toga su Demokrate su te izbore ipak izgubile.

Amerika je unikatna

Harris i njena kandidatura su veliko iznenađenje. Ona je ostavila je malo tragova kao potpredsjednica, ponajviše u borbi za pravo na abortus. U spoljnu politiku se miješala nije. A to je polje na kom američki predsjednici mogu najviše da se iskažu. U unutrašnjoj politici, oni moraju da se bore sa Kongresom. Van američkih granica samo je vrhovni komandant američkih oružanih snaga stvarno najmoćniji čovjek na svijetu.

Nijedan drugi političar nema takav globalni uticaj, čak ni kineski predsjednik Si Đinping ne može da se pohvali time. SAD su unikatna velesila ljudske istorije, čak i u ovakvom trenutku slabosti. Ali šta će Amerika učiniti sa svojom moći? To je danas neizvjesnije nego ikada ranije.

Argument, kojim su sve etablirane partije u Evropi refleksno podržale Bajdenovu drugu kandidaturu, bila je predvidivost. Bajdena smatraju za pouzdanu ličnost, a njegovog izazivača vide u Evropi kao bezbjednosni rizik. Da je predvidivost stvarno tako odlučujući kriterijum, evropski političari bi sada zapravo morali unisono da podrže Trampa. Njegove prve četiri godine u Bijeloj Kući daju jasne naznake o tome šta će i kako raditi u drugom mandatu.

Tramp je prekršio sve kodekse predsjedničke komunikacije. Ali je veoma vodio računa o tome da iz njegovih verbalnih ispada ne proistekne bilo šta konkretno. Tramp je s pravom grdio Evropljane jer su se pokazali kao nepouzdani saveznici koji su, iz godine u godinu, permanentno kršili obavezu supstancijalnog povećanja budžeta za odbranu. U čemu su vrlo svjesno prednjačile ljevičarske vlade, a prije svega Angela Merkel. Uprkos tome, Tramp nije realizovao svoju prijetnju da će napustiti NATO. Saradnja unutar Alijanse je za vrijeme njegova mandata protekla izuzetno glatko. Tome je pomoglo i to što gromoglasni predsjednik nikada nije ušao ni u jedan novi rat ili slične spoljnopolitičke avanture. Čak i kada je Iran upotrebio vojnu silu, odgovorio je samo kontraudarom koji je bio dovoljno velik da prosto uspostavi odvraćanje.

Pod Trampom Evropljani nikada nisu bili suočeni sa izborom između nevoljnog praćenja SAD u ratu ili bruskiranja većeg brata. Tramp jeste da je imao naviku da pravi unisone poteze, ali ni Biden se takođe nije konsultovao sa svojim saveznicima prije povlačenja iz Avganistana. Tramp je sa narcisoidnim žarom natjerao Evropljane da osjete ko je glavni u transatlantskim odnosima. Što mu oni do dan danas ne opraštaju.

Tramp može da se ponosi činjenicom da je bio prvi američki predsjednik koji je imao veliki uspjeh na Bliskom Istoku. Pod njegovim okriljem, Izrael i puno arapskih država su normalizovali svoje odnose, takozvanim Abrahamovim Sporazumom. Dalekovidost je Tramp pokazao i kada je otkazao ljevičarski nuklearni sporazum sa Teheranom, kao i sporazum sa Moskvom o zabrani raketa srednjeg dometa u Evropi. Njegova vlada je bila prva koja je konsekventno reagovala na promjenu strateških izazova: udaljila se od „rata protiv terorizma” i malih ratova na periferiji, i koncentrisala na konfrontacijiu sa Kinom i Rusijom.

Najveći Trampov neprijatelj bila je njemačka kancelarka Angela Merkel, koja nema u čemu nije pogriješila. A tek to Njemci Trampu sigurno nikako neće oprostiti. Decidno odbijanje Angele Merkel, i inače po puno linija vrlo bliske Vladimiru Putinu, da naoruža Ukrajinu nakon ruske aneksije Krima 2014, bilo je i moralno i politički velika greška. Kao i njen potpuni appeasement sa Putinom te dovođenje Njemačke u totalnu energetsko-političku zavisnost od gasa i nafte iz Rusije.

Tek nakon početka rata 2022, Berlin je na jedvite jade nekako pristao na ono što je Trump tražio godinama ranije: da potroši, makar samo statistički, 2% svog ekonomskog proizvoda na odbranu. Prethodne greške Berlina bi trebalo da navedu Evropljane da otvorenije pristupe Trumpu u drugom mandatu. Čak i ako uskoro zatraži da za sopstvenu odbranu ulože 3%. Novi Hladni Rat u Evropi neće biti jeftiniji od prethodnog, šta god da ljevičari buncali o tome.

Ako Putin pobijedi u Ukrajini, Amerika će ispasti slabić

Trump se često ponaša poprilično egoistično. Carinama nije udario samo po Kinu, već i po evropskim partnerima sa druge strane Atlantika. Međutim, isto tako protekscionistički se ponašao Biden, što lijevi mediji nisu problematizovali. A Kamala Harirs je pod lupom klasični intervencionistički ljevičar. Klatno globalizacije se povlači svuda, i u SAD i Evropi. Finalno: Tramp je bespogovorno dramatično više naklonjen podršci biznismenima od ultra-lijeve Haris.

Umjetnik politčkog preživljavanja Netanjahu dokazao je da ima dobre instinkte kad se odmah odlučio za Trampa. Iz izraelske perspektive blizina TrAmpu je logična. Samo desni Republikanci u u SAD garantuju punu podršku Izraelu u egzistencijalnoj borbi protiv Teror-Kvarteta Iran, Hezbolah, Huti i Hamas. Lijeve Demokrate nikako. Jeste da se BAJden držao obaveza isporuke oružja Izraelu, ključnom savezniku na Bliskom Istoku, ali mu se sva ljevica, tj. većina u njegovoj stranci pobunili protiv toga.

Ultra-ljevičarka Haris će se sigurno solidarizovati sa lijevom većinom Demokrata i zauzeti propalestinski kurs. To bi bilo pogubno za Evropu. Rast tenzija između SAD i Izraela podstkao bi Teror-Kvartet da pojača agresiju na židovsku državu.

Niko ne osjeća posljedice eskalacije na Bliskom Istoku direktnije nego Evropa: više migracija, više radikalizacije i više terora. Istovremeno, zavisnost Evrope od gasa i nafte iz bliskoistočnog regiona ponovo je porasla otkako je ugušen uvoz iz Rusije. Geostrateški pregled od 360 stepeni nikada nije bio karakteristika Evropljana, pa su njihove oči trenutno uprte samo u Ukrajinu. Bajdenova pouzdanost u ratu i njegova jasna posvećenost transatlantskim odnosima uvijek se navode kao glavni razlog pristrasnosti Evrope u korist američkih Demokrata.

Kamala Haris nema transatlantske pozadine. Nedostaje joj Bidenova snažna emocionalna veza sa ovim ključnim elementom američke spoljne politike posle Drugog Svjetskog Rata. U tom pogledu ona je uporediva sa prosječnim Amerikancem i svakako slična Trumpu. Kao i on, ona više gleda ka Pacifiku. Azija je, u svoj svojoj raznolikosti, uz prijetnje Kine i njenim nevjerovatnim ekonomskim mogućnostima, bliža Californiji. Vjerodostojna je pretpostavka da će Harris orijentisati spoljnu politiku i oružane snage USA više na Pacifik, a manje na Atlantik. Jeste da bi manje davijala Evropljane od Trampa, ali efekt za Evropu bi bio isti.

A ni Tramp ni Haris neće okončati američku pomoć Kijevu.

Kolaps Ukrajine i trijumf Rusije bi od Sjedninjenih Država pred cijelim svijetom učinile slabića. Ne poput Vijetnama, nego mnogo gore. A Trampove izolacionističke pristalice posebno žele jaku Ameriku, to pokazuju sve ankete. Biden je već periodično sprječavao isporuke oružja Ukrajini: ne dam tenkove, ne dam borbene avione, ne dam rakete dugog dometa. Všington će vjerovatno postati još tvrdoglaviji, ali je mala vjerovatnoća da će doći do nekog zaokreta. Pogotovo što u obije stranke ima sasvim dovoljno članova Kongresa koji cijene Ukrajinu, saveznike i globalno američko globalno prisustvo.

I na kraju, oba američka predsjednička kandidata imaju nedostatke. Oba sugerišu fazu neizvjesnosti. Ali i pored toga: jednostrano evropsko fokusiranje na Demokrate je teška greška. Malo više nepristrasnosti prema Trampu bi bilo itekako realpolitički mudro. Ako vam je i to previše: trebalo bi barem oba kandidata da posmatrate sa istom dozom skepticizma. Jer, na kraju krajeva, ono što se računa u spoljnoj politici je interes vaše države, a ne emocionalno pitanje ko vam je simpatičniji.

(Preveo: Mirko Vuletić)