Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Živim u gradu koji je davno zaboravio mjeru, u balkanskoj državici koja je izgubila stid i u vremenu u kome dominiraju isključivo materijalne vrijednosti i koje ne priznaje autoritet savjesti.
U Budvi, kao i širom Crne Gore, pravila su odavno stvar tumačenja, standardi isključivo stvar lične procjene jačeg a stil i nivo su ostaci nekog prošlog doba u kojem se znalo da iznad svakog čovjeka postoji zakon a iznad zakona moral.
Negdje iznad svega toga ponekad je bio Bog.
Danas, čini mi se, svaki stanovnik Crne Gore, naročito onaj kome je „dodijeljeno“ da bude Vlast, misli da iznad njega ne postoji niko i ništa.
Današnja vlast, bilo lokalna ili nacionalna, ponaša se kao da je po sveznanju i mudrosti tik ispod Boga.
Možda ni On nije siguran konkurent. U tom zanosu sopstvene nepogrešivosti nije se zaboravilo već se nikad nije znalo da je vlast prolazna a odgovornost vječna.
Juče sam čuo rečenicu, koja me je progonila, da je početak pakla upravo trenutak pred smrt kada naše stvarno ja sretne ono naše ja koje je moglo, trebalo i moralo da bude.
Teže osude nema.
Nema ognja koji peče jače od spoznaje propuštenog dobra.
Dante je u svojoj Božanstvenok komediji opisivao krugove pakla sa preciznošću poznavaoca i iskušitelja ali je možda najdublji krug upravo susret sa sopstvenim iznevjerenim potencijalom.
Pred paklom stiže spoznaja da je najveća kazna ona koja dolazi iznutra a u sudnjem času sve one dolaze iznutra.
Šta je sa onima koji nam vode grad i državu?
Koje Ja će oni koji su najodgovorniji sresti u tom kobnom času?
Hoće li pred njima stajati Ja kao lik odgovornog državnika ili Ja propuštene šanse?
Hoće li se spoznati da su mogli biti graditelji a izabrali da budu trgovci uticajem i korumpirani nepomenici?
Možda bi svaka sujeta prema onima koji drugačije misle, svaki prezir prema političkim oponentima, svaki potpis na štetan ugovor, svaka odluka donijeta iz sujete a ne iz razuma, trebalo da bude praćena mišlju o tom susretu.
Krajnja budućnost poslije koje se zaustavlja vrijeme, kao fenomen koji je izmislio čovjek, je pogledu u oči sopstvenom boljem Ja.
Najveće i najopasnije neznanje je ono kada ne znamo da vlast nije privilegija već iskušenje. Iskušenja ne padaju da bi nas uzdigla u oholosti, nego da bi nas provjerila u čestitosti.
Ako smo već grešni, a u to nema sumnje, onda bar budimo svjesni svojih grijeha. Naš balkanski, napaćeni i trpeljivi narod može trpjeti uvijek i mnogo ali iza njega dolazi sud savjesti koji je neumoljiv.
Na kraju, kada se ugase svjetla i časovnici, kada prestanu da kucaju srca i kazaljke, ostaje samo ono najteže pitanje da li smo bili ono što smo mogli biti.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
