Kako su tri decenije politike SAD dovele do katastrofe

Dok Izraelci i Palestinci tuguju za svojim mrtvima i u strahu iščekuju vijesti o nestalima, mnogima je nemoguće da se odupru nagonu da se pronađe krivac. Izraelci i njihove pristalice žele da za sve okrive Hamas, čija direktna odgovornost za užasni napad na izraelske civile nije ni najmanje upitna. Oni koji više saosjećaju sa palestinskim ciljem na ovu tragediju gledaju kao na neizbježni rezultat decenija okupacije i lošeg ponašanja Izraela prema palestinskim podanicima.

Drugi insistiraju da ima dosta krivih, i da je svako ko smatra da je jedna strana potpuno nevina dok druga snosi svu odgovornost izgubio kapacitet za racionalno i pravedno prosuđivanje.

Svađanje oko toga ko je od direktnih protagonista najviše kriv zamagljuje druge važne uzroke koji su indirektno povezani sa dugogodišnjim konfliktom između cionističkih Izraelaca i palestinskih Arapa.

Ne treba izgubiti iz vida te druge faktore čak ni tokom aktuelne krize, jer njihove posljedice mogu nastaviti da odjekuju dugo nakon okončanja sadašnjih sukoba.

Gdje početi sa traženjem uzroka je proizvoljna odluka, ali ja ću krenuti od 1991, kada su se Sjedinjene Države postavile kao neprikosnovena spoljna sila na Bliskom istoku i počele da stvaraju regionalni poredak koji služi njihovim interesima.

U okviru šireg konteksta, postoji najmanje pet ključnih epizoda koje su doprinijele da dođemo do tragičnih događaja u posljednje dvije nedjelje.

Prvi trenutak je bio Zalivski rat 1991. godine i ono što je uslijedilo nakon njega: mirovna konferencija u Madridu. Zalivski rat je bio zapanjujući prikaz američke vojne sile i diplomatskog umijeća koje je uklonilo prijetnju Sadama Huseina za regionalnu ravnotežu moći. Budući da se Sovjetski Savez bližio krahu, SAD su čvrsto držale kormilo. Tadašnji predsjednik Džordž H.V. Buš, državni sekretar Džejms Bejker i iskusni tim za Bliski istok iskoristili su tu priliku da organizuju mirovnu konferenciju u oktobru 1991. godine, u kojoj su učestvovali predstavnici iz Izraela, Sirije, Libana, Egipta, Evropske ekonomske zajednice i zajednička jordansko-palestinska delegacija.

Mada ta konferencija nije donijela opipljive rezultate – a kamoli konačni mirovni sporazum – ona je postavila osnove za ozbiljne napore za konstruisanje mirnog regionalnog poretka. Zanimljivo je razmišljati o tome šta bi bilo postignuto da je Buš bio ponovo izabran 1992. godine, a njegov tim dobio priliku da nastavi svoj rad.

Ipak, Madrid je imao i jednu kobnu grešku, koja je posijala sjeme velikog dijela nevolja koje će nastati. Iran nije bio pozvan da učestvuje u konferenciji, a na isključivanje je odgovorio organizovanjem sastanka “odbačenih” snaga i posegnuo prema palestinskim grupama – uključujući Hamas i Islamski džihad – koje je do tada ignorisao.

Kao što Trita Parsi ističe u svojoj knjizi “Izdajnički savez”, “Iran je sebe smatrao velikom regionalnom silom i očekivao je mjesto za stolom”, jer Madrid “nije smatran samo konferencijom o izraelsko-palestinskom konfliktu, već i kao odlučujući trenutak za stvaranje novog poretka na Bliskom istoku”. Odgovor Teherana na konferenciju u Madridu bio je više strateški nego ideološki. Imao je za cilj da demonstrira Sjedinjenim Državama i drugima da može podriti njihove napore za stvaranje novog regionalnog poretka ukoliko njegovi interesi nijesu uzeti u obzir.

Upravo to se i dogodilo jer su bombaši samoubice i druge vrste ekstremističkog nasilja poremetile pregovarački proces iz Osla i podrile izraelsku podršku za rješenje kroz pregovore. Vremenom, mir je sve više izmicao a odnosi između Irana i Zapada su se pogoršavali dok su veze između Hamasa i Irana postajale snažnije.

Drugi ključni događaj bila je sudbonosna kombinacija terorističkih napada 11. septembra 2001. i naknadna američka invazija na Irak 2003. Odluka o invaziji na Irak bila je samo posredno povezana sa izraelsko-palestinskim sukobom, iako je baatistički Irak na više načina podržavao palestinsku stvar. Administracija Džordža V. Buša je vjerovala da će zbacivanjem Sadama eliminisati navodnu prijetnju iračkog oružja za masovno uništavanje, podsjetiti neprijatelje na to kolika je moć SAD, zadati udarac terorizmu na širem nivou i otvoriti put za radikalnu transformaciju na cijelom Bliskom istoku duž demokratskih linija.

Međutim, ono što su dobili je bio skupi haos u Iraku i dramatično poboljšanje strateške pozicije Irana. To pomjeranje ravnoteže moći u Zalivu uznemirilo je Saudijsku Arabiju i druge zalivske države, a percepcija o zajedničkoj prijetnji od Irana počela je da na važan način preoblikuje regionalne odnose, uključujući mijenjanje odnosa pojedinih arapskih država sa Izraelom. Strahovi od “promjene režima”, koju pokreću SAD, takođe su podstakli Iran da teži kapacitetima nuklearnog naoružanja, što je dovelo do strožih američkih i UN sankcija.

Treći ključni događaj je sudbonosna odluka tadašnjeg predsjednika SAD Donalda Trampa da napusti Sporazum o zajedničkom sveobuhvatnom planu djelovanja (JCPOA) sa Iranom 2015. godine i umjesto toga usvoji politiku “maksimalnog pritiska”. Ova nepromišljena odluka imala je nekoliko neželjenih efekata: Napuštanje JCPOA omogućilo je Iranu da ponovo pokrene svoj nuklearni program i znatno se približi stvarnoj sposobnosti za razvoj nuklearnog oružja, dok je kampanja maksimalnog pritiska navela Iran da napadne transport nafte i objekte u Persijskom zalivu i Saudijskoj Arabiji kako bi pokazao Sjedinjenim Državama da njihov pokušaj prinude ili svrgavanja ima svoju cijenu i nosi određeni rizik.

Kao što se i očekivalo, ovakav razvoj događaja naglasio je bojazni Saudijaca i povećao njihovo interesovanje za sopstvenu nuklearnu infrastrukturu. Kao što se realno i predviđalo, percepcija rastuće prijetnje od Irana ohrabrila je tihe, ali značajne oblike bezbjednosne saradnje između Izraela i nekoliko zalivskih država.

Četvrti razvoj događaja su takozvani Abrahamovi sporazumi, na neki način logični produžetak Trampove odluke da napusti JCPOA. Tvorevina amaterskog stratega (Trampovog zeta) Džereda Kušnera, sporazumi su bili niz bilateralnih dogovora o normalizaciji odnosa između Izraela i Maroka, Bahraina, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Sudana. Kritičari ističu da ti sporazumi nijesu značajnije doprinijeli postizanju mira jer nijedna od arapskih vlada učesnica nije aktivno neprijateljski nastrojena prema Izraelu niti ima kapaciteta da naudi toj zemlji. Drugi upozoravaju da će regionalni mir ostati daleko dokgod sudbina sedam miliona Palestinaca koji žive pod izraelskom kontrolom ne bude riješena.

Administracija Džozefa Bajdena je u velikoj mjeri nastavila istim putem. Nije napravila smislenije korake da spriječi izraelsku sve više ekstremno desničarsku vladu da podržava ekstremne naseljenike, što je u proteklih dvije godine dovelo do novih stradanja Palestinaca i raseljavanja. Pošto nijesu uspjeli da ispune obećanje i odmah se vrate u JCPOA, Bajden i njegova ekipa su glavne napore fokusirali na ubjeđivanje Saudijske Arabije da normalizuje odnose sa Izraelom u zamjenu za neku vrstu američkih bezbjednosnih garancija i možda pristup naprednoj nuklearnoj tehnologiji.

Motivacija za ove napore nema velike veze sa Izraelom i Palestinom i njen cilj je uglavnom sprečavanje da se Saudijska Arabija približi Kini. Povezivanje bezbjednosnih garancija Saudijskoj Arabiji sa normalizacijom je prvenstveno način da se prevaziđe otpor u američkom Kongresu za dogovor sa Rijadom. Kao i izraelski premijer Benjamin Netanjahu i njegov kabinet, tako i vodeći američki zvaničnici izgleda da su mislili da ne postoji ništa što neka palestinska grupa može uraditi kako bi podrila ili usporila ovaj proces i ponovo skrenula pažnju na njihovu borbu.

Nažalost, takav dogovor je pružio Hamasu snažnu motivaciju da pokaže koliko je ta pretpostavka pogrešna. Priznavanje te činjenice nema za cilj da na bilo koji način opravdava ono što je Hamas učinio, naročito ne brutalnost njegovih napada, već da ukaže da je odluka Hamasa da učini nešto – a naročito tajming – bio odgovor na događaje u regionu koji su u velikoj mjeri rezultat drugih bojazni.

Peti faktor nije jedan događaj već kontinuirani neuspjeh Sjedinjenih Država da uspješno okonča takozvani mirovni proces.

Vašington je monopolizovao upravljanje mirovnim procesom još od Sporazuma u Oslu (koji su kako im samo ime kaže sprovedeni uz norveško posredovanje) a njegovi napori tokom godina uglavnom nijesu odveli nigdje. Bivši predsjednici Bil Klinton, Džordž Buš i Barak Obama uporno su govorili da su Sjedinjene Države – najmoćnija zemlja na svijetu u punom sjaju njenog takozvanog unipolarnog trenutka – posvećene ostvarivanju dvodržavnog rješenja, ali taj ishod je sada dalji nego ikada i vjerovatno nemoguć.

Važno je ukazati na ove detalje iz prošlosti jer je priroda budućeg globalnog poretka otvorena, a nekoliko uticajnih država dovode u pitanje povremeno liberalni “poredak zasnovan na pravilima” koje su Sjedinjene Države zagovarale decenijama. Kina, Rusija, Indija, Južna Afrika, Brazil, Iran i drugi otvoreno pozivaju na multipolarni poredak, gdje je moć ravnopravnije podijeljena. Oni žele svijet u kojem SAD više ne djeluju kao takozvana nezamjenjiva sila, koja očekuje od drugih da poštuju njena pravila dok rezerviše pravo da ta ista pravila zanemari kadgod procijeni da joj ne odgovaraju.

Klinton, Buš i Obama su uporno govorili da su SAD – najmoćnija zemlja na svijetu u punom sjaju njenog takozvanog unipolarnog trenutka – posvećene ostvarivanju dvodržavnog rješenja, ali taj ishod je sada dalji nego ikada i vjerovatno nemoguć

Nažalost za Sjedinjene Države, pet događaja koja sam upravo opisao i njihov uticaj na region pružaju snažnu municiju za revizionističke pozicije (kao što je to prošle nedjelje pokazao i ruski predsjednik Vladimir Putin). “Samo pogledajte Bliski istok”, oni mogu reći. “Sjedinjene Države same upravljaju tim regionom više od tri decenije, i do čega je dovelo njihovo liderstvo?

Imamo razorne ratove u Iraku, Siriji, Sudanu i Jemenu. Liban je na aparatima, u Libiji je anarhija, a Egipat je na ivici kolapsa. Terorističke grupe su se ujedinile i mutirale i posijale strah na nekoliko kontinenata, a Iran je sve bliže tome da proizvede atomsku bombu. Nema bezbjednosti za Izrael, a za Palestince ni bezbjednosti ni pravde. To, dragi moji, dobijete kada dozvolite Vašingtonu da upravlja svime. Kakva god da im je bila namjera, američki lideri su nam u više navrata pokazali da nemaju mudrosti i objektivnosti za pozitivan rezultat”.

Lako je zamisliti nekog kineskog zvaničnika kako dodaje: “Mogu li da istaknem da mi imamo dobre odnose sa svima u regionu, a naš jedini vitalni interes tamo je pouzdan pristup energiji. Stoga, mi smo posvećeni očuvanju mira i reda u regionu, zbog čega smo prošle godine pomogli Iranu i Saudijskoj Arabiji da ponovo uspostave odnose. Zar nije očigledno da će svijetu koristiti slabljenje uloge SAD u tom regionu, a jačanje naše”.

Ako mislite da ovakva poruka neće odjeknuti izvan udobnih okvira transatlantske zajednice, onda nijeste dovoljno obratili pažnju. Ako takođe smatrate da suočavanje s izazovom uspona Kine predstavlja najvažniji prioritet, bolje bi bilo da razmislite o tome kako su prošle akcije SAD doprinijele sadašnjoj krizi i kako će sjenka prošlosti nastaviti da podriva ugled SAD u budućnosti.

Vrijeme je za drugačiji pristup

Treba istaći i da su Bajden i njegov spoljnopolitički tim radili ono što najbolje znaju, odnosno upravljali krizom koju su makar djelimično oni izazvali. Oni rade prekovremeno da bi ograničili štetu, spriječili širenje konflikta, ograničili političke posljedice i (držimo fige) okončali nasilje. Svi treba da se nadamo da će njihovi napori biti uspješni.

Međutim, kao što sam istakao prije više od godinu dana, spoljnopolitički tim američke administracije se u najboljoj varijanti sastoji od vještih mehaničara, ali ne i arhitekata i to u eri u kojoj je međunarodna arhitektura svjetske politike sve više problematična i potrebni su joj novi planovi.

Oni umiju da koriste alate moći SAD i administrativnog aparata vlade kako bi rješavali kratkoročne probleme, ali su zaglavljeni u zastarjelom viđenju globalne uloge Amerike, uključujući i način na koji se bavi različitim klijentima na Bliskom istoku. Očigledno je da su pogrešno protumačili pravac u kojem se kreće Bliski istok, a flasteri na rane danas – čak iako se nanose energično i vješto – neće izliječiti hronična stanja.

Ukoliko je krajnji rezultat trenutnih nastojanja predsjednika Bajdena i državnog sekretara Entonija Blinkena samo povratak na stanje prije 7. oktobra, plašim se da će ostatak svijeta to posmatrati, odmahnuti glavom sa nevjericom i neodobravanjem i zaključiti da je vrijeme za drugačiji pristup.