Premijer Milojko Spajić, predsjednik države Jakov Milatović kao i potpredsjednik Vlade za bezbjednosni sektora Aleksa Bečić važe za političare koji od 2020. godine nisu skrivali da su vjernici Srpske pravoslavne crkve (ili u Bečićevom slučaju, Mitropolije crnogorsko primorske jer mu je potkošulja, jelte, bliža od košulje), međutim, isti i ne bježe od toga da svoju politiku, kako unutrašnju tako i spoljnu, baziraju na tekovinama DPS-a.
To je stanje stvari koje se moglo vidjeti nakon „istorijskog“ (ili možda i ne baš toliko) 30. avgusta kada je došlo do smjene režima Mila Đukanovića. Nakon tih izbora, došlo je do formiranje Vlade Zdravka Krivokapića, bez koje niko danas ne bi znao ni ko su Milojko Spajić, a kamoli Jakov Milatović. Upravo su njih dvojica izmešu ostalog i srpskim glasovima došli na njihove funkcije, Milatović direktnim glasovima srpskog naroda, a Spajić glasovima poslanika koalicije Za budućnost Crne Gore i Socijalističke narodne partije kao i glasača manjih srpskih stranaka. Sa Bečićem je slična situacija jer su ga upravo poslanici ZBCG i SNP izabrali da bude potpredsjednik Vlade u okviru Spajićevog kabineta.
Svoju zahvalnost, ovaj trojac pokazao je najviše odnosom prema srpskim pitanjima u Crnoj Gori. Samo je funkcionerima SNP-a dopušteno da participiraju u Spajićevoj Vladi dok za koaliciju ZBCG to nije slučaj, iako je lider NSD-a Andrija Mandić na čelu zakonodavnog doma. Ipak, izvršna vlast predstavlja nešto drugo, nešto što donosi konkretne rezultate, a očito je da je to za koaliciju ZBCG na dugom štapu. Pored toga, brojna su obećanja bila od strane novih mladih lijepih i pametnih, kako sa ekonomsko blagostanje, tako i za ekspresan ulazak Crne Gore u Evropsku uniju.
Sa druge strane, imamo nešto sasvim drugačije – repete naše domaće Rezolucije o „genocidu“ u Srebrenici, samo pred Ujedinjenim nacijama. Nikako ovaj trojac po ovom pitanju ne treba odvajati, niti individualizovati politiku Vlade samo na Milojka Spajića – i Bečić i Milatović imaju istovjetne stavove po ovom pitanju. Sve su ovo tekovine Demokratske partije socijalista i i Mila Đukanovića, jedini izuzetak je što nisu pokušali da crkvenu imovinu uknjiže u državnu i što policijske snage nisu razbijale legitimne proteste srpskog naroda. To je očito, jedina razlika.
Stoga, postavlja se pitanje kako upravo ovaj trojac, koji se samo za najveće praznike pojavljuje u crkvama i manastirima, uopšte ima ikakvog morala da se pojavi na ovim mjestima iako glasa za Rezolucije kojim se, po riječima crkvenih velikodostojnika, baca žig genocidnosti na čitav jedan narod, čija je i Srpska pravoslavna crkva.