KAKO SE TO IDE OD ZVIJEZDA DO TRNJA

Piše: Perica Đaković

Evo prisjećam se svoga teksta od 4. oktobra prošle godine pod naslovom „Da li Jakov zaoštrava i uozbiljuje situaciju“ i ne mogu da vjerujem da se radi o istom čovjeku koji je sada na jedan, pa makar i Mišelov mig, otrčao u Brisel da čuje nova upustva i odmah po povratku pozva “podanike”, da je prošlo vrijeme njegovog prethodnika, ali i njegovog političkog oca, koji ga je na predlog vjerovatno tog svijeta izabrao od nikuda za ministra u svom kabinetu.

Pomislio sam tada, kada je po povratku iz Njujorka i jasne poruke upućene Eskobaru i mandataru Spajkiju da se vlada neće sastavljati uz pomoć DPS-a: „Eto, dobismo ipak nekog ko se neće savijati na svaki mig ambasada, i kako nam predsjednik neće biti marioneta!“. Kažem, pomislio ali priznajem i prevario se, jer mi smo i dalje samo jedna mala kolonija na Balkanu kojom se upravlja ipak iz drugih centara. Nije sramota priznati da sam se prevario i izviniti se narodu koji je to vjerovatno isto pomislio za čovjeka kome smo svi onda dali glas da postane predsjednik.

Umislio je izgleda i Jakov, ili su ga uvjerili da je on lično svojom harizmom pobijedio moćnog Mila, zaboravljajući da je narod tada glasao protiv Mila, a ne za njega. Vidim sada da je on dobro odigrao smišljenu rolu. Počev od čina ustoličenja, ne na Cetinju kako nalaže protokol nego u Podgorici i protiv velikog protivljenja DPS-a i „patriota“, potom onog porodičnog odlaska na vaskršnju liturgiju (gle, rekosmo, prvi predsjednik koji je došao u Hram), do naklona Nato žrtvama u Murinu, odbijanja da se vozi u “Majbahu” svog prethodnika, pa do poruke da će slušati svoj narod a ne strane ambasade…

E, šta je tu u međuvremenu sve bilo, od izlaska iz PES-a sa kojim je osvojio glasove u Podgorici, bio njegov predsjednički kandidat, pa vinskog susreta u Beogradu, da bi uslijedio neočekivani zaokret koji je išao u suprotnom pravcu od onih koji su mu dali svoje povjerenje, nereagovanje na izjavu kiparskog arhiepiskopa prilikom susreta, zatim susreta na marginama sa predsjednicom tzv. Kosova, i sve do različitih stavova o rezolucijama, i do prihvatanja hitnog odlaska u Brisel nakon što je njegov poziv za posjetu Crnoj Gori u posljednji tren odbio Žan Mišel. I po povratku sa tog vanrednog puta predsjednik je
uputio poziv liderima partija da im prenese stavove iliti naloge šta nam je činiti. Međutim, predsjednik, koji je ostao bez nekih dobrih savjetnika, nije očekivao da će tim pozivom sebi dati autogol!

Prvi udarac dobio je od DNP-a i njegovog lidera Milana Kneževića koji mu se zahvalio na poziv upoređujući to sa odbijanjem poziva koje je upućivao prethodni predsjednik. Drugi “šamar” dao mu je njegov bivši PES, jer sastanku neće prisustvovati ni Milokjko Spajić, a treći udarac Milatović je primio od Nove srpske demokratije, stranke predsjednika Skupštine Andrije Mandića.

Dakle, tri od četiri koaliciona partnera koji čine parlamentarnu većinu rekle su svoje “ne”, ostaje još nejasan stav Demokrata i Alekse Bečića, SNP-a Vladimira Jokovića, kao i da li će doći potpredsjednik vlade Nik Đeljošaj. Kako stvari sada stoje, pozivu će se od opozicije odazvati DPS (Živković) i URA (Abazović), dok će se na samom sastanku vidjeti ko će doći a ko izostati od političkih lidera opozicje.

Moram priznati da mi put Jakova Milatovića liči na put od zvijezda ka trnju. Takav put je prošao, da se podsjetimo njegov politički otac lider 42. Vlade. Čini mi se da se niko od njih nije sjetio i ugledao na putnika iz Idvora kome u čast su Amerikanci izdali knjigu „Od pašnjaka do naučnika“, knjigu koju svake godine dodjeljuju svojim najboljim studentima. A taj Idvorac je čovjek naše gore list Mihajlo Pupin, koji se kao mlad otisnuo preko okeana bez pozivnih pisama i garancija, od običnog časnog čovjeka spremnog da radi sve da bi preživio, nije se odrekao knjige, i dosegao je do doktorskih titula i profesorskog znanja na prestižnim američkim univerzitetima.

Dosegao je Mihajlo Idvorski Pupin do tih visina da je bio i dobitnik prestižne Pulicerove nagrade, a američki predsjednik Ruzvelt je imao toliko povjerenje u njega da ga je delegirao na mirovne pregovore 1919. godine u Parizu, gdje je predstavljao zemlje pobjednice u Prvom svjetskom ratu.

Ko zna da li bi takav čovjek našao mjesto u našoj već pomalo čuvenoj ekspertskoj (ili kako joj tepaju apostolskoj) vladi. Ko zna, jer njegov put nije išao obrnutim putem – „od zvijezda ka trnju“!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)