Piše: Boško Vukićević
Zastrašujuća dramatičnost aktuelne krize na Bliskom istoku ne proizilazi toliko iz strahote razaranja i civilnih žrtava, koliko iz situacije bezizlaznosti kod onih koji su započeli rat i svega karastrofičnog što takva sutuacija može proizvesti.
I pored javne pobjedonosne retorike američkog predsjednika – koja često prikriva Trampovu nervozu i frustracije – očigledno je da su stratezi iz Vašingtona ekstremno loše pripremili i procijenili efekte napada na Iran. Danas to priznaje i većina zapadnih analitičara: vojni odgovor Irana je neshvatljivo potcijenjen, što temeljno dovodi u pitanje sve ciljeve rata koje su Amerika i Izrael obznanili nakon početka agresije.
Iako je suočen sa svakodnevnim razaranjima, Teheran takođe pruža svakodnevne razarajuće raketne i dronovske odgovore. Američka administracija je naopako procijenila i posljedice ubistva Ajatolaha: za sada nema ni primisli o padu iranskog režima, a njegova vojna sila pokazuje znakove izuzetne izdržljivosti i istrajnosti.
Izraelsko civilno stanovništvo se već danima suočava sa neočekivano razarajućim odgovorima Teherana, dok zalivske monarhije, u kojima su smještene američke vojne baze, preživljavaju momente nezapamćene krize i društvene nestabilnosti. Dugotrajna blokada Hormuškog moreuza, koja je na vidiku, prijeti da izazove najveću globalnu energetsku krizu u istoriji.
Neki analitičari su kao američki izlaz iz nezapamćene krize najavljivali Trampovo jednostavno povlačenje iz sukoba i teatralno proglašenje pobjede, iako bi se radilo o suštinskom porazu Vašingtona. Uprkos tome što bi se radilo o relativno najpovoljnijoj i najbezbolnijoj varijanti rješavanja krize, ona je malo vjerovatna, jer bi osvetoljubivog američkog predsjednika suočila sa izvjesnim izbornim porazom.
Još manje vjeeovatna varijanta izlaska iz krize je američka kopnena intervencija u Iranu. Kombinacija stanja na terenu, geografije, iranske izutetne otpornosti i ogromnih logističkih poteškoća čini je praktično neizvodljivom, maltene nemogućom.
Takav splet okolnosti stvara atmosferu ekstremne napetosti kod pokretača rata, a iz datog stanja bezizlaznosti na vidiku se pojavljuju zlokobne alternative koje protagonistima rata mogu djelovati kao izvodljive i spasonosne, a zapravo predstavljaju autentični put u pakao. Jedna od njih je upotreba taktičkog nuklearnog oružja – nekada apsolutni tabu – koja se u ekstremno uskom spektru izbora postepeno pretvara u konkretan, ma koliko uznemirujući, strateški proračun.
Neki analitičari smatraju da bi primjeni taktičkog nuklearnog oružja prvi pribjegao Izrael, čak i bez dozvole svog većeg saveznika. U takvom scenariju, i vojni odgovor Irana bi svakako bio egzistencijalne prirode, dok ne bi bilo jednostavno predvidjeti poteze SAD, Rusije ili Kine, ali bi budući razvoj situacije bio svakako katastrofičan. Takvim užasnim scenarijima se neću baviti u ovom osvrtu.
Kako bi se ipak pronašla neka vrsta izlaza iz naizgled bezizlazne situacije u koju su sami sebe satjerali pokretači rata, u čitav proces se aktivno mora uključiti, osim Kine i Rusije – i Evropska unija. EU je tokom ukrajinske krize dijelom izgubila ulogu globalnog igrača, jer je u tom sukobu uglavnom vukla nerazumne i mazohističke poteze.
Sada je u prilici da, u savezništvu sa nekim drugim značajnim svjetskim faktorima, status globalnog igrača povrati tako što će pokrenuti istinske mirovne inicijative. Odlučno se distancirajući od uloge „strane u sukobu“ u aktuelnoj krizi, Evropa mora insistirati na povlačenju Amerike iz sukoba, smirivanju situacije i zabrani upotrebe nuklearnog oružja u Iranu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
