Kako privremene prištinske inistucije otimaju imovinu Srbima na Kosovu i Metohiji

Uzurpacija srpske imovine jedna je od metoda onih koji priželjkuju Kosovo i Metohiju bez Srba – povratnicima ruše kuće, imanja otimaju, a njih optužuju za ratni zločin kako bi ih najlakše „uklonili“. Osnovna ljudska prava, poput prava na život i slobodu niko im ne garantuje.

Ovo kaže za Sputnjik advokat Vasilije Arsić koji prethodnih deset godina štiti imovinu raseljenih Srba sa Kosova i Metohije i brani ih od bezakonja vlasti u Prištini. Susretao se sa mnogim slučajevima i najrazličitijim primjerima ugrožavanja osnovnih ljudskih prava Srbima iz južne srpske pokrajine, a mnogo energije je uložio da povrati imovinu raseljenim licima i povratnicima. Često je bio uspešan u tome, ali i dalje ima dosta slučajeva koji su još u postupku pred sudovima na Kosovu.

„Nakon 1999. godine mnogi Srbi su napustili svoja ognjišta, tako da je zaštita njihovih imanja postala nemoguća, jer su mnoge organizovane grupe i bande ljudi, znajući kakva je situacija, raznim manipulacijama i falsifikovanjem dokumentacije uspjeli da srpsku imovinu uknjiže na svoje ime ili da jednostavno uzurpiraju imovinu Srba„, rekao je Arsić.

Situacija raseljenih lica i povratnika je, kaže on, vrlo teška i složena kada je riječ o zaštiti njihove imovine i ako čovjek nije u potpunosti predan tom poslu, teško je doći do bilo kakvih rezultata. Ima ljudi koji su uporni, koji žele da ostvare svoja prava, ali i oni polako posustaju, jer takav jedan proces povratka imovine traje od deset do petnaest godina minimum, a Arsić poznaje i procese koji traju preko dvadeset godina.

Dosta puta ti predmeti i njihovo rešavanje budu razvlačeni po sudovima, jer se mijenja struktura zastupnika, pa se čitav proces pokreće iznova. Dosta je to složeno. S jedne strane su i sudovi na Kosovu i Metohiji nepravedni, pa gledaju da što duže odugovlače u pogledu rješavanja i u tu svrhu koriste razne procesne instrumente.

Targetiranje srpskih domaćina

Neki od klijenata koje je branio, poput Zlatana Arsića, imali su specifične probleme. Zlatanu imovina nije bila uzurpirana, ali je predmet interesovanja određenih faktora na Kosovu, budući da se sastoji od 35 hektara zemljišta na jednom mjestu.

To je bio jedan od razloga zašto je Zlatan kao Srbin targetiran i zašto je protiv njega podignuta optužnica. Razlozi, po mom mišljenju, su bili i ti što je on stabilan čovjek i što je temelj opstanka srpskog življa u jednom selu pored Kamenice, pa razne službe i pojedinci pokušavaju da ovaj narod što više uplaše i otežaju mu život, kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Zlatanov slučaj je prvi slučaj od 2004. godine u kojem je sud oslobodio nekog Srbina optuženog da je počinio ratni zločin. Proveo je 11 mjeseci u zatvoru, iako nijedan dokaz nije ukazivao da je počinio ratni zločin, na šta je odbrana ukazivala od samog početka.

 

Drugi slučaj u kojem je Srbin optužen za ratni zločin a zbog imovine je slučaj Milorada Đokovića iz Vitomirice i on je, kako kaže Arsić, još složenije prirode. Milorad je jedini Srbin povratnik koji se poslije 1999. godine vratio u Vitomiricu. Pokušao je da zasnuje porodicu i formira život tamo, međutim, njemu je prvo opština Peć oduzela imovinu od 12 ari, nakon čega mu je kuća srušena.

Poslije toga su na razne načine pokušavali da mu, kako kaže Arsić, „skrenu pažnju“ da za njega nema mjesta u Vitomirici. Na kraju, poslije čitave decenije boravka na Kosovu i Metohiji, zastrašivanja i uništenja imovine, podigli su optužnicu i uhapsili čoveka za ratni zločin.

Mi tvrdimo da on nije odgovoran i da istraga nije dokazala konkretnim materijalnim dokazima da je on izvršio djelo koje mu se stavlja na teret, ali čovjek je još u pritvoru i taj proces još traje. To su sve slučajevi koji se povezuju sa imovinom.

Ima li povratka?

Albanske vlasti na Kosovu i Metohiji, kaže Arsić, deklarativno nemaju ništa protiv povratka Srba, ali problem nastaje onda kada dođe do samog čina preseljenja. Tada se stvaraju različite neformalne grupe koje raznim metodama pritiska, ucjena, prijetnji… povratnike pokolebaju u odluci da se vrate na svoju zemlju. Povratka, kaže Arsić, koji i sam živi na Kosovu, nažalost nema.

U proteklih godinu dana ili dve, više Srba je napustilo Kosovo nego u poslednjih, otprilike, dvadeset godina. Sve se to dešava zbog tog utiska da nema sigurnosti, perspektive, zbog toga što se ne osjećaju bezbjedno i da nemaju dovoljnu zaštitu. Povratka, nažalost, nema – ima samo odlaska. Pojam povratka raseljenih Srba je mrtvo slovo na papiru. Ne da nema povratka, nego nema ni opstanka za one koji su ostali ovdje.

Racionalni odgovor na pitanje šta preostaje Srbima povratnicima i Srbima koji žive na Kosovu i Metohiji ne postoji. Arsić napominje da se oni osjećaju nesigurno, nemaju mogućnost rada, nemaju jednak tretman pred zakonom, na razne načine su ugroženi i direktno i indirektno i osim njihove iracionalne volje za opstanak na Kosovu i Metohiji, drugi razlog njihovog ostanka ili povratka ne postoji.

Da budem iskren, dosta Srba je diglo ruke od svega toga. Možda su i vjerovali da će neke međunarodne organizacije ili institucije da budu ozbiljnije u tom smislu da im zaštite osnovna prava, ali kako to ide s vremenom i kako se svi ti postupci razvlače i otaljavaju, dosta njih diže ruke. To je takođe jedna od metoda kako se dolazi do nekih strateških ciljeva druge strane koja želi da Srba nema ovdje, upozorava Arsić.

(Sputnik)