Kako je vladao Milo Britva
Piše: Đuro Radosavović
“Mila je načeo njegov prijatelj biznismen Duško Knežević objavljujući video-snimke u kojima je tutkao u džepove sakoa koverte čelnicima DPS-a da finansiraju izborne kampanje. Nakon afere “koverta”, ređale su se nove afere, a jedna od njih je i “Pandora papiri” u kojoj se pominjao i Đukanović i njegov sin. U TV emisiji, Đukanović je prvi put počeo da brlja. Vidjeli smo kako predsjednik vješto laže, a gleda u oči. Pečatno, kao i uvijek, uigran da ubijedi ljude da mu povjeruju. Ali preigrao se. Zakucao ga je pitanjima o računima u inostranstvu novinar Nikola Marković i prvi put su ljudi vidjeli da Milo više nije svemoćan, da ne može baš sve da mu prođe.
Uslijedili su izbori 30. avgusta 2020. godine, na kojima je DPS izgubio. Bio je to šok, da nakon trideset godina pada vlast. Formirana je ekspertska vlada predvođena Zdravkom Krivokapićem, koji je bio dovoljno nesnađen, što je dalo DPS-u dovoljno vremena da se konsoliduje. Ali Đukanović je gubio vlast na svim sledećim lokalnim izborima, grad po grad”, napisao je Đuro Radosavović, pisac i kolumnista iz Podgorice, u autorskom tekstu “Kako je vladao Milo Britva” objavljenom u najnovijem broju tiražnog srpskog njuzmagazina “Nedeljnik”.
Crnogorski pisac Đuro Radosavović (37), čitalačkoj publici poznat po romanima „Crnogorski roman“ i „Budva, bagra i blud“, a više od decenije za “Vijesti” piše kolumnu „Kosmos ispod sača“, na svoj način opisuje poimanje politike Mila Đukanovića i šta je uslovilo njegov silazak sa crnogorske političke scene poslije trideset godina.
„Još ne znamo kako ćemo ga pamtiti. Po dobru ili po zlu. Izvagaće vrijeme i pisci biografija. Ali jedno je sigurno, Milo Đukanović je vješt političar, jedan od najsposobnijih na Balkanu. Ali ovdje se političar ne mjeri po tome koliko je dobra uradio za državu, već koliko dugo su mu glasači gledali kroz prste, da li je uspješno prodavao maglu i koliko je najbližih ljudi preveslao.
Posjedovao je instinkt za preživljavanje, a često mu je bila naklonjena i sreća. Nije znao engleski jezik, ali je dobro plivao na globalnim talasima. Znao je sa kim treba jako, a pred kim spustiti ton“, konstatuje kolumnista Radosavović i nastavlja:
“Zbog podignute obrve i otresitosti, na početku karijere udvorice su ga prozvale “Milo Britva”. Čak su u jednoj kampanji na početku njegove političke karijere dijeljene britvice sa ispisom “Milo” na njima, kako bi se potencirala njegova oštrica. Strahopoštovanje, to su ljudi osjećali prema njemu.
Đukanović nikad nije imao svoju ideologiju, nikad se nije zanosio. On je bio hladnokrvni biznismen u politici. Za njega je ideologija bila kao odijelo, uvijek je tražio novo, najskuplje.
Bio je Milo, bez pretjerivanja, capo dei capi. Pitao se za sve. Pričalo se da u Crnoj Gori 2 i 2 nisu 4, nego koliko Milo kaže. Glumio je dona. Držao ljude u džepu i nije ih dijelio sa drugima.
Za grijača fotelje našao je idealnog kandidata. Bio je to Filip Vujanović koga su zvali Filip Nejaki. On je bio poput lutke u izlogu, poslužio je svrsi i nije pravio probleme. Vujanović je jedan od rijetkih koje Milo nije uklonio, vjerovatno jer Vujanović nije bio ambiciozan, nezasit i naročito hrabar. Služio je za rokadu funkcija premijer – predsjednik.
Svakog političara i čovjeka koji mu se primakao i pokazao potencijal da može biti rame uz rame sa njim ili ga možda naslijediti, Đukanović je momentalno i hladnokrvno obrijao. Najbliže kumove i prijatelje je otjerao, Ratka Kneževića i Duška Kneževića. Zatim je pao i Svetozar Marović, koji daleko od toga da je bio nevin.
Vladavina Mila Đukanovića funkcionisala je preko dva fronta. Glavne poluge bili su strah i moć, a za ostalo su dovoljne pare. Crnogorce je često lakše potplatiti nego preplašiti. Nije ostao dužan onima koji su mu se priklonili. Unosno je bilo podržati Mila, to znaju dobro i beogradski, zagrebački i sarajevski rent-a-ljevičari. Za Mila će reći da je galantan, iako to znači da je bio i široke ruke. Divili su se Đukanoviću, dizali ga u nebo, bez iskustva kako je to živjeti i preživljavati u Milovoj Crnoj Gori.
Manjine i manjinske partije priklanjale su se Đukanoviću, za njih je bio najbolji od najgorih, i bilo je to na obostranu korist. Spoljnopolitički kurs im se podudarao. Oni su njemu žmurili na njegova nepočinstva koja nisu u sukobu sa njihovim interesima, a Đukanović je znao da podijeli funkcije tako da su svi srećni i zadovoljni. Naravno da niko nikad nije preispitivao njegove odluke, jer ko bi se usudio, uradio bi to samo jednom.
U Crnoj Gori se zna “đe kome kokoška jaja snosi”, a znalo se i da je za bilo kakav uspon u biznisu, politici, pa i kulturi, potrebno da se uđe u Milov krug. Crna Gora nije nakon nezavisnosti ni dobila ni izgradila elitu, već je Đukanović faktički kupio elitu, a dobila je klimoglavce i kič. San o modernoj i evropskoj državi nije postao java. Đukanović je napravio privatnu državu.
Crna Gora osamostalila se 2006. godine, 2017. godine postala je članica NATO-a. Za sve to Milo je sebično preuzeo zasluge. Nakon toga, Đukanović je izgubio sve žetone i nije imao više čim da maše narodu pred izbore. Ljudi su dobro znali koliko su se napunili svi koji su bliski Đukanoviću. Vidjeli su ko zida zgrade, ko drži firme i kako se poslovi završavaju. Brat i sestra a zatim kumovi, bili su ključan dio tog sistema. Bahato, bezobzirno nicala je nova klasa. Lonac je ključao, a Đukanović je to znao.
Ulazak u Evropsku uniju nije bio dovoljan mamac i šargarepa za sljedeću izbornu kampanju. Đukanović je osilio toliko da je u program svoje partije koja u nazivu sadrži nazive “demokratska” i “socijalista” uveo tačku o crkvenom pitanju. Zakon je vješto nazvan “Zakon o slobodi vjeroispovijesti”, ali crkva mu se usprotivila. Narod je podržao crkvu, krenule su litije, a Amfilohije se pokazao kao ozbiljan igrač koji umije da kapitalizuje nezadovoljstvo naroda. Amfilohije je imao uz sebe Joanikija i narod, a Đukanović je imao samo partiju punu poslušnika.
Mogao je da se povuče, da odglumi da odlazi sa stilom. Ipak se pokazalo da je DPS nastao kao ćerka-partija Komunističke partije. Niko nije smio Milu ni da predloži da se povuče. U takvim partijama se ne napušta brod čak i kad tone. DPS se nije rasipao. Rasipali su se glasovi. Ali Milu je svega bilo malo. Osilio je. Ubijeđen da je svemoćan, nije se predavao. Dva ministra iz ekspertske vlade, Milojko Spajić i Jakov Milatović formirali su pokret “Evropa SAD!” koji je postajao sve popularniji, nauštrb DPS-a. Milo je mislio da mu ne mogu ništa.
Premijer je postao Dritan Abazović, koji voli da hapsi, a u Crnoj Gori ima i koga. Uhapšena je Vesna Medenica, bivša predsjednica Vrhovnog suda, jedna od najjačih osoba u državi, naravno bliska Đukanoviću. Uhapšen je i Veselin Vukotić, ekonomski mag, takođe blizak Đukanoviću. Zaređali su sa hapšenjima sudija, političara i visokih funkcionera MUP-a Crne Gore. Hapšenja su dokazala da u Crnoj Gori ne postoje institucije, da sve konce drži jedan čovjek. Jedina institucija u Crnoj Gori bio je Milo Đukanović. Kad je on otišao, ostale su prazne zgrade i čelnici u strahu, čekajući nove komande i kad će doći po njih da ih vode u Spuž.
Na predsjedničkim izborima 2023. godine, Đukanović nije prepustio štafetu partijskim drugovima, već je izašao na crtu Jakovu Milatoviću. U finalnoj debati na državnoj televiziji, vidjeli smo sasvim drugog Đukanovića, kome više ne pristaje nadimak Britva. Nije imao više kečeva u rukavu. Uzalud je govorio da će posle njega potop. Sve optužbe na račun Milatovića su se odbijale i vraćale nazad. Đukanović nije bio Britva, izgledao je kao kuvana blitva. Čovjek bez plana, bez izlazne strategije. Ostali su naučeni potezi rukama i obrvama i dikcija. Samo to i ništa više.
Ono što je najvažnije, što je najviše razobličilo Đukanovića, jeste kad ga je Jakov Milatović tokom debate satjerao u ćošak, te je Đukanović priznao da na računima ima milion eura. Đukanović je milioner! Odjeknulo je to u glavama građana Crne Gore, koji prekrajaju kraj sa krajem. Znali su, ali sad su i čuli!
Jedna od najvećih mrlja u vladavini Mila Đukanovića, između ostalog, između mnogo toga, jeste što nije rasvijetljeno ubistvo novinara Duška Jovanovića i policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića. To ostaje u amanet nekoj novoj vladi da pokuša da istraži, riješi i objelodani, da skine tu veliku mrlju sa obraza Crne Gore.
Kad nije htio na vrijeme da se povuče, Đukanović sad mora da se skloni. Njegove slike iznose iz zgrade Predsjedništva, crveni tepih prostire se za neke nove ljude. Milo više ne može da se krije iza imuniteta, sve manje kontroliše institucije sistema. Ostaje pitanje koliko kontroliše one podzemne institucije.
Milo je pred svoje posljednje zbogom, novinarima rekao da će iskoristiti zakonske mogućnosti i da će tražiti titulu počasnog predsjednika. Takođe će se posvetiti sređivanju svoje arhive, kao i sistematizaciji dugog političkog vijeka. Tvrdi da će taj posao koristiti i onima koji imaju ambiciju da se bave politikom. Opet sam sebi dodjeljuje veliku istorijsku ulogu.
Ako je to nagovještaj memoara, svi će ih nestrpljivo čekati. Kad bi bio potpuno iskren i kad bi napisao sve kako je bilo, Kopola bi morao pod hitno da dođe u Crnu Goru na razgovor i da potpiše ugovor sa Đukanovićem ili njegovim izdavačem, jer samo jedan naslov odgovarao bi ekranizaciji Milovih memoara: Kum 4.
Milo je izjavio da “ne sumnja da će istorija pravilno vrednovati njegova dostignuća”. Već se nazire, biće onih koji neće moći da odluče je li Milo obnovio nezavisnost Crne Gore ili je osamostalio Crnu Goru. Je li je spasio ili upropastio. On je čovjek koji neće trepnuti kad kaže da je sam okrenuo Crnu Goru ka Zapadu. Staviće i te zasluge u džep, kao što je stavio mnogo toga što mu ne pripada.
Ostaje da se nadamo da će u tim knjigama koje budu posvećene Đukanoviću i koje će krojiti istoriju biti zapisano i da je Milo bio taj koji je prokockao najveću šansu Crne Gore da postane funkcionalna, uređena evropska država. Toliko je volio Crnu Goru da mu nije bila u srcu, već ju je stavio u džep. Zato se može reći, za sve inostrane novinare i biografe, da im se olakša budući rad, da je Milo Đukanović – The man who sold Montenegro” , zaključuje pisac i kolumnista Đuro Radosavović.