Kako je uništavana kultura u Crnoj Gori?

Piše: Slaviša Čurović

Kulturnim obrascem. A kako?

U danima pomame za jednoumljem i građenjem apsolutne vlasti – diktature, nalazeći komšiju za neprijatelja, brata za problem, a rođaka za konfrontaciju, bivša trodecenijska vlast je uspjela da smisli strategiju na kojoj bi im i Gebels pozavidio i koju su u skladu sa njegovim načelima kulturne politike i sprovodili. Oštro i silno, lukavo i postepeno.

Taj perfidni naum, smišljen u katakombama svijesti i vlasti, organizovan u ešalonima vječito neuspješnih, a realizovan od strane gramzivih avanturista, je imao za cilj da od 1997-me i CG zaokreta u politici, stvori novu kulturu, zabaštini novog čovjeka i u saglasju sa svim ovim gore ulovi neprijatelje i vaspostavi nomenklaturu kojoj se niko ne suprotstavlja u njenom naumu. Jer je bila svemoćno podržana od vladara koji o tome pojma nije imao, ali je znao šta mu treba. Neprijatelj. I ovi geniji su ga i našli. U samoj crnogorskoj kulturi i njenom biću?!?!

Odmah se i krenulo u, ipak dosta traljavu ali i prilično uspješnu realizaciju ovog nauma, na način što se svako mišljenje koje se kosilo sa novopostavljenom doktrinom dukljanizacije smatralo retrogradnim, svaki glas razuma gušio potkupljivanjem, odstranjivanjem i rastjerivanjem svakoga ko je drugačije mislio od vlastele koja je znala da ima odriješene ruke u pravljenju nove kulture bez temelja u istorijskom smislu. Nova kultura je potraživala nova imena i NOVE ISTINE ! U njoj je bilo mjesta samo za one koji su NJegoša, recimo, prevodili a J.J. Zmaja izbacili iz lektire. Desanku Maksimović počistili iz čitanki, Veljka Mandića sklonili sa repertoara, a Petra Božovića proglasili “ gostujućim glumcem „. To je bio cilj. Da Petar bude gost u svojoj kući…Petar kao paradigma slobode, dakako.

Došli su novi direktori kulturnih institucija, dodijeljeni su im stanovi, zvanja i apanaže, poizbacivano je sve što je imalo veze sa viševjekovnom Crnom Gorom i prekinuta je svaka veza sa istorijom. Pisala se nova istorija, osnovana je nova Akademija nauka i umjetnosti, Pozorište je izbacilo Nušića, NJegoš je igran iz vizure dopadljivih skaski, predstava „Gorski vijenac“ je na primjer spremljen za 18 dana!!!!, iz nje je izbačen svaki „sumnivi dio“, „Šćepan mali“ je odstranjena posle godinu dana igranja jer je velikosrpska priča – O TEMPORA O MORES!!! i polako se gasila svaka veza sa tradicijom i to onakvom tradicijom mirnog suživota svih, uz uvažavanje razlika. Važno je bilo odreći se samog sebe, isprva perfidno i lagano, a kasnije otvoreno i žustro se boreći protiv glasova razuma. Razumljivo, nije se dalo prevariti sve odmah. Nema tada ni albanskih pisaca, ni bosanskih, poneko iz Hrvatske je bio dobrodošao, ali sve je bilo – dođite da hvalite ovaj obrazac nove kulture i dobićete nagradu ili plaketu za saradnju. OSTALI STOJ. Bez obzira odakle su.

Onda se rastjeralo po regionu ili kućama sve što smo imali od naših umjetnika koji blistaju ili bi mogli blistati, jer oni takvi uvijek imaju svoje mišljenje i nemaju mediokritetsku svijest, koja je kao poželjna baštinjena u kuloarima naših tadašnjih kulturnih prvjenaca koji su za svoj „uspjeh“ razbijanja crnogorske kulture podobijali takve apanaže kakve nisu mogli ni da zamisle u vremenu do tad.

To šti je crnogorska osobenost su ismijavali da bi na kraju oni sami bili ismijavani od regiona.Dakle, ako hoćete da vam se smiju odreknite se samih sebe.

Sve je bilo uvezano. Televizija, film, pozorište. Nijedan naum slobodnog stvaralaštva izvan vizure novokomponovanih vodiča naše kulturne scene, se nije mogao ostvariti.Muva nije mogla da proleti u to komesarsko vrijeme. Sve je stavljeno pod kontrolu. Čak je jedan, glavnokomandujući komadanja kulturne scene, uzviknuo prije neki dan : “ Ako znam što smo ono radili onda, razbili sve, Bog me ubio?“. A odvajao se od samog sebe.

Grad teatar, koji je sa Liješevićkom na čelu, stizao da svake godine ima najbolje predstave u regionu i koji je igrao po Vest endu, je osakaćen, provincijalizovan i smanjen mu je svaki uticaj.

Filmski festival u Herceg Novom, taj biser Crne Gore, se sveo na udarnu iglu kvazireditelja i pisaca novoformirane elite u CG, ne stvorivši dodatnu vrijednost za najljepši grad u Crnoj Gori i urušivši mu snagu i to na najperfidniji način.Barski ljetopis je zaobiđen i ostao kao i Bar, grad na kraju države. Zetski dom je prepušten maštarijama neostvarenih avangardista i potonuo je u neznanje. DODEST u Podgorici, kojim se moglo dičiti baš u avangardi, je polako prigušen i uništen. Mini-fest u Podgorici, to remek djelo Cica Popovića, gdje su svi filmovi sa FEST-a ( a samim tim i svi najveći svjetski umjetnički hitovi i igrani) je zbrisan sa rušenjem Kina „Kultura“, jednom od rijetkih zgrada koju nisu bombe od 1941-45 srušile. Nikšićko pozorište su, nakon što smo otpočeli borbu protiv ovog jednoumlja, častili tako da je dobilo PRAVNIKA za direktora 2005-te.

Dakle, cilj je bio gušenje svake slobodne, napredne, pomiriteljske misli, gašenje slobodnog duha i razbijanje na atome svake kritičke misli. U tom smislu nagrade, nacionalne penzije, zvanja i koverte su se dijelile šakom i kapom, između sebe svima ovima koji su učestvovali u ovoj pohari kulture i njenoj sramnoj ulozi u svađi i neprijateljstvima u Crnoj Gori.

Svako ko je kritikovao, a ja jedini iz pozorišta, je proglašavan neprijateljem svoje zemlje i ili skrajnut ili je istjeran. Svako ko je ćutao dobijao je sitniji dio kolača, svako ko se pridružio dobijao je malo više, a apologete režimske kulture najviše.

Stanovi, sinakure, dijeljeni su kao što pijani gazda baca i dijeli novac muzičarima u transu, a ovi zauzvrat pjevaju bilo šta.

A neprijatelj se uvijek stvarao i tražio iznutra. BEZ NJEGA SE NIJE MOGLO OPSTATI NA TIM PODJELAMA.

Danas, mada je sve ovo gore za knjigu i analizu ludnice koja je stvarana, se stvari moraju sagledati na način da je kultura uništena, da obrazac ne postoji i da se mora kretati ispočetka.

Ali stari lisci su se sjetili !!! Čuvaju pozicije sa onim ljudima iz trećeg ešalona, koje su onomad primali za savjetnike, profesore, drugove -pripravnike i sa njima probaju da se provuki ispod radara u ovim promjenama, a svakoga ko bi pokušao da mijenja stvari na bolje proglase ili revanšistom ili neprijateljem opet.

Jer je aparat ostao. Silni aparat medija, kvazielite koja i dalje ima snagu da zakoči proces ozdravljenja ovog našeg društva i ostavi stvari onakvima kakve su bile – UNIŠTENIM.

Pitanje je kako se uhvatiti u koštac sa ovim? Vrlo je jednostavno ali i teško. Ogrnuti se promišljanjem, građenjem stvari ispočetka, nalaženjem slobodnih pojedinaca koji mogu pokrenuti stvari, stavljanjem u stranu ove kvazielite koja mora napustiti scenu koju je opustošila, kohezijom među svim elementima kulturne scene, ali i kohezijom i vraćanjem povjerenja u nas same i našu snagu, kao i u onu koja se u međuvremenu rasula od Triglava do Đevđelije tražeći vazduha za svoju kreaciju.

Što reče Ivo Brešan u „Hamletu iz Mrduše Donje“ :

„SVJETLO! UPALITE SVJETLO!“.

(IN4S)