Kako je patrijarh izgubljen u prevodu sa srpskog na crnogorski: Krenula sezona hajke na SPC u Crnoj Gori!

Nije lako patrijarhu. Da bi pomogao razvoju tolerancije u regionu morao bi da donese jednu, veoma tešku odluku – da obeća da neće napuštati Srbiju sve dok na Balkanu ne počnemo da živimo u slozi, veselju i bezobalnoj ljubavi. I dok ne dobije dozvolu od zapadnih ambasada, službi i pripadajućih nevladinih organizacija da ima pravo na slobodu kretanja i delovanja. Ako, pod nekakvim čudnim izgovorom – recimo, da ipak mora obilaziti vjernike i svetinje srpske crkve – patrijarh srpski bude morao da putuje u zemlje regiona, onda to nikako ne bi smio da čini mjesec dana prije ili poslije izbora, popisa, formiranja vlade ili skupštine, nekog značajnog datuma, praznika, a posebno ne prije ili poslije neke političke ili ekonomske krize u bilo kojoj zemlji regiona.

Ne bi nikako valjalo da dolazi u Crnu Goru ako se, nekim Božjim slučajem, otvori bilo kakva istraga protiv Mila Đukanovića, familije ili njegovog „evropskog podzemnog krila“ koje se tako zove jer se zajedno nalaze na potjernicama svih evropskih zemalja.

Možda se i takav datum pojavi, možda se dogodi posjeta tri dana nakon svih izbora, kriza, tenzija ili napetosti, kada na Balkanu zavlada opšte blagostanje i evroatlantska nirvana ili spokoj, mada će tada Božji pastir biti najmanje potreban.

Vodič za multietničku toleranciju

Ako se, ipak, ispostavi da nema takvog datuma, patrijarh Porfirije bi onda morao da obeća da se neće obraćati vjernicima. Ako već mora, ne bi bilo ni evropski ni demokratski da spominje ime crkve na čijem čelu, ili ime jezika kojim govori. Ako je za toleranciju, neka govori na staroslovenskom, onom jeziku koji je postojao prije nego što je Vuk Karadžić, kao što svi pametni i realni ljudi znaju, uspostavio temelje crnogorskog jezika zbog čega i danas desetine škola u Crnoj Gori nose njegovo ime.

Tako bi mogao da glasi vodič za multietničku toleranciju na Balkanu, koju već decenijama narušava maligno djelovanje Srpske pravoslavne crkve, koje je toliko diskretno i samozatajno da ih obična, ma koliko obrazovana duša, nikako ne može prozrijeti. Tim naivnim, zabludjelim hrišćanskim ovčicama djelovalo je lijepo kada su čuli prije nekoliko dana da je patrijarh Porfirije pozvao vjernike da se „molimo za naš srpski pravoslavni narod, za njegovo jedinstvo, za jedinstvo u Hristu, pravdi i ljubavi, ali da se molimo i za sve druge narode, prije svega za one sa kojima živimo zajedno i sa kojima delimo milu nam zemlju i državu Crnu Goru“. Ali oni nisu znali pozadinu, ono što se valja iza te ljubavi ili lijepih reči.

Kada mu je prošle godine Kurtijev režim zabranio bez ikakvog obrazloženja da uđe na Kosovo i posJeti Pećku patrijaršiju, jer bi tom posjetom uzdrmao multietničku idilu na Kosovu, nije se uzbudila nijedna ambasada na Balkanu. Jedan lider značajne nevladine organizacije objašnjavao je novinarima da bi njegova organizacija reagovala samo kada bi osjetili da to ima smisla. Kada su ga pitali kada osjeti da ima smisla braniti nečija ljudska prava, makar ona bila srpska, siguran u svoje apanaže i moral odgovorio je prilično lakonski – pa, kada Amerikanci, Nemci ili Englezi stave do znanja da to ima ili nema smisla.

„Danas su vrata na mom domu za mene zaključana i ja se molim Bogu da otključa srca onih koji su ih zatvorili i da ljubav Božja i rođenja Spasitelja dodirne um i savjest svih ljudi“, rekao je, onako bez zapadnog smisla, patrijarh Porfirije povodom zabrane ulaska na Kosovo.

Djeca Svetog Save

Možda je zato i otvorena sezona huškanja na srpsku crkvu u regionalnim dimenzijama, jer ta institucija djeluje kao neko ogromno, neželjeno svjedočanstvo iz prošlosti. Kako bismo tu crkvu, jezik ili istoriju mogli da zaustavimo na granicama, kao da glasi osnovna platforma za regionalnu stabilnost uz nesebičnu podršku EU, koja se inače zasniva na poništavanju granica i sveprisutnim integracijama.

Zato je i prirodno da se organizuje malo medijsko prevaspitavanje na „Al Džaziri“, koncernu „Vijesti“ ili „Slobodnoj Evrpopi“ jer se patrijarh usudio da spomene ime crkve koju vodi i ime jezika kojim govori. „Porfirije bi da prekrsti Crnogorce“, glasio je jedan od huškačkih tekstova u listu „Vijesti“, u kojem su veoma pažljivo ignorisali većinu govora o miru i toleranciji, uključujući i mir na Bliskom istoku, ali su kao magnum crimen doživjeli rečenicu da je Njegoš izgleda pisao srpskim jezikom. Umesto ideje da je reč o najvišem dokazu bratske ljubavi i bliskosti, osobe koje su se, izgleda, krstile samo i jedino kada kargo sa južnim voćem uplovljava u luku Bar, doživjele su to kao najgnusniji udar na državu. Okrivljeni patrijarh, koji je izgleda jedino biće koje neće izmaći čuvenom shvatanju pravde i morala u poslednje tri decenije u Crnoj Gori, rekao je nešto što se zaista kosi sa novim, prošvercovanim kolektivnim sjećanjem:

„… znamo da govorimo jezikom Svetog Save. Znamo isto tako da govorimo najdivnijim srpskim jezikom velikog Njegoša i jezikom Stefana Ljubiše, i Marka Miljanova. Zato sabrani ovde danas treba da se molimo da budemo uvijek dostojna djeca Svetog Save i svetog Simeona Mirotočivog i da uvek znamo koja je naša vjera da živimo njom.“

„Jedva čekam popis, da vide Srbi koliko ima Crnogoraca i da utihnu više“,  „Srpstvo nije pravoslavlje, a ovaj govor je čisto nacionalistički, Srbi ne umiju drugačije ni da misle. Ni da zbore, a pričaju uvek govorom mržnje“, samo su neki od komentara liberalne, evropske Crne Gore u „koncernu“ „Vijesti“, u vlasništvu „Junajted grupe“.

Izostavljanje titule

Za liberalnu Crnu Goru, koju je neko slagao da je suština liberalizma zapravo slobodan, dakle liberalan uvoz svega što ne mogu da uvezu neslobodne zemlje, sama posjeta patrijarha je veliki skandal i udar na demokratiju.

To ničim ograđeno širenje mržnje prema srpskoj crkvi, ogleda se i u samom titulisanju prvog duhovnika SPC. Nekako se, u prevodu sa srpskog na crnogorski ili bosanski jezik, izgubila titula patrijarh pa se on najčešće oslovljava samo kao Porfirije, ali se mora priznati da je ipak učinjen pomak jer su počivšeg mitropolita Amfilohija isti liberali zvali samo Risto kako bi ga valjda lakše hapsili ili prisluškivali.

Njegovog naslednika je bivši lider socijaldemokrata i šef diplomatije Ranko Krivokapić u zanosu nazivao Joanikije 2 jer su komunisti bez suđenja likvidirali crnogorskog mitropolita Joanikija, za koga ni danas nije poznato grobno mesto.

To izostavljanje titule nije dobro za multietnički, evropski duh Balkana. Ne bi bilo lepo da se sutra u „Vijestima“ ili „Al Džaziri“ u naslovu pojavi da je Husein nešto rekao ili ocijenio, a da je riječ o duhovnom vođi muslimana koji ima titulu reisa. Čak ne bi bilo lepo ni kada bi o mitropolitu CPC, zvao se on Mihailo, Boris, Bojan, Mićo, da ga neko zove po imenu kao da je vlasnik tezge na pijaci, čak iako neko pomisli da mu možda to i priliči. Nije riječ o politici, ideologiji, nego o elementarnoj jezičkoj kulturi koju je toliko zadužio neko ko se zove Njegoš.

Srpski pišem i zborim

Ista osoba, kojeg čuvari kavačkog lingvističkog identiteta štite od patrijarha srpskog, napisao je 1833. episkopu užičkom Nikiforu na kalendaru „Danica“ sledeće stihove: „Ime mi je Vjeroljub, prezime Rodoljub, Crnu Goru, rodnu grudu kamen paše odasvud. Srpski pišem i zborim, svakom gromko govorim – narodnost mi srbijanska, um i duša slavjanska.“

U odbranu od malog, liberalnog linča patrijarha trebalo bi možda citirati „Zakon o narodnijem školama“ u Knjaževini Crnoj Gori iz 1907.godine, donesenom 11 godina prije izmišljene okupacije srpske vojske, u kojem se kaže: „Đeca naših državljana koji stalno žive u Crnoj Gori moraju pohoditi državnu ili privatnu srpsku narodnu školu.“ U članu 26. tog zakona navodi se da se „u osnovnoj školi uče ovi predmeti – 1. nauka hrišćanska, 2. srpska istorija, 3. srpski jezik, 4. crkveno-slovensko čitanje, 5. crtanje i lijepo pisanje, 6. pjevanje (svjetovno i crkveno)“, dok se tek kao 12. obavezni predmet navodi računica i geometrijski oblici.

Ko zna, možda su sadašnji eksperti za istoriju i jezik iz Crne Gore videli samo ovaj 12. predmet i prema njemu prilagođavali sva svoja druga oskudna znanja. Možda neka istorijska računica ide u njihovu, makar ličnu korist. „Da je Njegoš znao crnogorski jezik, kako bi tek napisao ‘Gorski vijenac'“, napisao je Matija Bećković, kojem ni samom možda nije lako – da je znao da barata sa mekim š i tvrdim z možda bi već bio nobelovac zbog borbe za demokratiju. Ili bi makar imao desetak hotela na primorju u kojima bi se održavali lingvistički seminari.