Piše: Nebojša Popović
Ministar Vladimir Leposavić, vjerovatno jedan od najčasnijih i najpoštenijih ljudi koji su se igrom sudbine obreli u crnogorskoj politici, ovih dana razapet je sa svih strana, samo zato što je o masakru u Srebrenici( možda i zbog nedostatka političkog iskustva), dao izjavu koja očito nije bila u potpunosti sa agendom onih koji se smatraju gospodarima Crne Gore.
Zbog izjave ministra Leposavića koja po ukusu atlantista nije bila dovoljno jasna, u stanje borbene gotovosti podignut je cjelokupan prozapadna logistika u Crnoj Gori i regionu. Oglasile su se ambasada SAD u Podgorici, Ambasade Velike Britanije u Podgorici i Sarajevu, njemački ambasador, ambasada Holandije, EU…
U hajku na ministra Leposavića se takođe snažno uključio i crnogorski NVO sektor, te medijski koncern Vijesti, kao i svi mediji pod kontrolom bivšeg rezima Mila Đukanovica u koje nažalost i dalje spada i Javni servis – RTCG.
Ako se na trenutak čak i zanemari činjenica da svi pobrojani koji su se bacili kamenom na Leposavića nisu moralni čistunci, te da se nerijetko radi o moralno bankrotiranim osobama i institucijama koje za držanje pridika nemaju kredibilitet, slučaj političke lomače na kojoj se obreo Vladimir Leposavic nažalost otvara mnoga zabrinjavajuća pitanja po samu državu Crnu Goru.
Ta pitanja se u prvom redu odnose na to ko i na koji način upravlja Crnom Gorom? Da li Crna Gora nakon naredbodavnog tvita jedne strane ambasade može da govori o suverenosti čak i u naznakama, kao i koji su to instrumenti kojima Zapad i NATO kreiraju poželjno javno mnjene u našoj zemlji.
Vlada Crne Gore ne vlada
Nakon što je vlada Crne Gore primila k znanju naređenje ambasade SAD da masakr u Srebrenici jasno označi kao genocid, iako to Vlada ni ranije nije javno dovodila u pitanje, uz činjenicu da je Crna Gora zbog blokade međunarodog fakotra spriječena da sprovede reforme u Tužlaštvu i tako označi početak istinske demontaže 30godišnjeg sistema DPS-a, jasno je da Crna Gora danas ima Vladu koja u stvari ne vlada, te da su glavni centri moći izmješteni izvan institucija sistema države Crne Gore.
Ok, mnogi će reći da se sve to vjerovatno znalo i od ranije, ali teško se oteti utisku da naredbodavni tvit ambasade SAD zvaničnoj Podgorici u kome ambasada nije pokušala da ni minimalno zaštiti dostojanstvo Vlade domaćina, ne predstavlja ključnu prekretnicu u percepciji cnogorskih građana koji sada bez obzira na političke preferencije, shvataju da naši zapadni partneri ustvari nisu nikakvi partneri već kolonijalni upravnici, koji Crnu Goru vide isklučivo kao sopstveni protektorat.
Utoliko i sve otužnije djeluje crnogoska politička scena, ali i političari sa oba spektra( i pozicionog i opozicinog) koji su politiku doslovce pretvorilili u disciplinu dodvoravanja zapadnom inostranom faktoru i utrkivanju u dokazivanju ko je više lojalan i spreman da ispuni zahtjeve predstavnika stranih sila, a koje se u Crnoj Gori prirodno vode isključivo interesima svojih država, a ne interesima crnogorskog naroda.
Uloga NVO inteligencije
Slučaj ministra Leposavića je takođe otkrio i stvarnu ulogu NVO sektora i tzv. NVO „inteligencije“ koja je u Crnoj Gori neobično uticajna, a za koju nije jasno odakle crpi tako ogroman legitimitet kojim usmjerava gotovo sve bitne procese u društvu. Naime, nije tajna da se među nevladinom inteligencijom ne nalaze ni najobrazovaniji ni najsposobniji ljudi u crnogoskom društvu, već jednostavno samo osobe koje su za taj posao od stranaca dobile novac da promovišu određena stanovišta.
Zato nije ni čudo da su upravo SAD prva država koja je NVO koje se na teritoriji Amerike finansiraju stranim donacijama još 1938. godine proglasile za agente od uticaja tuđih vlada i država, a nešto slično su nedavno učinile i Rusija, Kina i Izrael… To naravno ne znači da bilo ko treba da zabrani rad tih organizacija, ali itekao znači da se njihov rad, status i poruke koje šalju i u Crnoj Gori moraju posmatrati u odgvarajućem svjetlu.
Činjenica da su pored zapadnih ambasada i NVO ne samo iz Crne Gore već i regiona uključene u atak na Leposavića samo je potvrda da se radi o izvođačima radova koji slijede istu agendu. U toj priči kao da nikome nije važno što je ministar Leposavić osoba koja vjerovato ima više osjećaja lične empatiije i bola za žrtve Srebrenice od većine onih koji ga napadaju, kao i da je takođe u pitanju državni službenik koji ničim nije prekršio niti zakone svoje zemlje, niti je otkrivena njegova bilo kakva koruptivna aktivnost.
Leposavić je prosto određen kao meta za odstrel jer očigledno nije bio svjestan da je Srebrenica jedan od kamena temeljaca atlantističke NATO politike na Bakanu – a to je nešto što stvarni gospodare Crne Gore ne praštaju.
Mediji
Treća strana cijele priče svakako su mediji. U prvom redu oni bliski bivšem Đukanovićevom režimu koji su se dobrano pobrinuli da smisao izjava crnogorskog ministra pravde ali i čitave Vlade u kontinuitetu budu pogrešno interpretirane. Njihov cilj mjesecima je isljučivo politički – da se nova vlast denuncira i prikaže kao nedovoljno odana zapadnim „vrijednostima“, dok se čitava strategija svodi na poplavu crnogorskog medijskog prostora dezinformacija.
Pored njih tu je i medijski koncern „Vijesti“ koji je takođe angažovan na sličnom medijskom zadatku. Pored analitičara i kolumnista koji ovih dana drže moralno slovo Leposaviću, zanimljivo je da su vijesti na udarnoj stranici portala prije neki dan objavile tekst o malignom uticaju Kine u Crnoj Gori u sklopu projekta koji je podržan od strane Nacionalne zadužbine za demokratiju(NED) – nevladine organizacije koja je jedna od udarnih pesnica za promociju civilnog( građanskog) društva pod kontrolom Vašingtona.
Ako znamo da je Alen Vajnstajn, koji je bio osnivač i prvi predsjednik fondacije NED, 1991. godine primijetio da njeno „postojanje označava da aktivnosti CIA koje su izvršavane u tajnosti poslednjh 25 godina mogu sada da se izražavaju bez skrivanja“ – onda je jasno i kakva je uloga pomenutom medijskom koncernu dodijeljena u Crnoj Gori.
Da li je Crnoj Gori uopšte potrebna Vlada
Kada se podvuče crta na Vladi Crne Gore je da se konačno odredi da li će stati iza svog ministra i time pokazati da i dalje baštini makar mrvicu suvereniteta u donošenju odluka u zemlji kojoj upravlja, li će pak podleći pritisku, što su neki njeni članovi nažalost već najavili.
U suprotnom, jedan od scenarija o kojima treba oybiljno razmilsiti jeste i da se ambasadorima podijele ministarski resori, sve prema njihovim ličnim afinitetima i preferencijama, kako bi građani ubuduće imali relanu sliku ko sa nijma zaista upravlja lišenu svake obmane i uljepšavanja.
