Kako je izdana narodna volja: Dvije godine izdaje, prevare i ličnih frustracija!

Danas se navršavaju dvije godine od istorijskog 30. avgusta 2020. godine kada je konačno, nakon 30 godina srušen jedan režim, koji mnogi društveno politički akteri karakterišku kao kleptokratski, autoritarni, komunistički, nepotistički, mafijaški.

Iako postoji kontinuitet vladavine jedne partije gotovo 75 godina, iste garniture koja iz servilnog komunizma postaje moderna demokratska, znalo se da je to bio samo model kontinuiteta njihovog opstanka na vlasti. Bespogovorno je da je DPS itekako uticao na istorijske procese u Crnoj Gori. Ukoliko bi se vratili unazad 30 godina, na parolu „Mladi, lijepi, pametni“ primijetili bi jednu sasvim drugačiju političku promociju, sa potpuno drugom ikonografijom. U jednom trenutku dolazi do radikalnog zaokreta u njihovom ideološkom pozicioniranju i kreću u proces stvaranja privatne a nezavisne Crne Gore.

Da taj proces neće biti dobrobamjeran prema svim građanima Crne Gore već da će samo privilegovani pojedinci ubirati plodove nezavisne Crne Gore, upozoravali su iz bloka za zajedničku državu. Pobjeda tog bloka ipak nije ostvarena, i započet je proces sistematskog progona čitavog jednog naroda iz institucija sistema, samo zato što su bili ono što jesu.

Godine su prolazile a sa njima i izborni procesi koje je svakog puta osvajala samo jedna osoba – Milo Đukanović. Cijela Crna Gora je znala na koji je način Đukanović obezbjeđivao izborne pobjede, i upravo zbog toga su građani i mislili da je nedodirljiv. Trpjeli su, pokušavali sa se snađu na najbolji mogući način da opstanu na svojim ognjištima. Kako smo pisali, progonio se narod iz državnih institucija, progonio se jezik, Crna Gora je postala vještačka država, nešto što nikada u svojoj istoriji nije bila. Narodu je ostala samo jedna institucija kojoj su mogli sa vjeruju, a to je Srpska pravoslavna crkva.

I upravo je ona bila poslednja linija odbrane ovog naroda od izopačenog sistema vrijednosti koje promoviše DPS. Izglasavanjem Zakona o slobodi vjeroispovjesti građani su znali da više nema nazad niti da više ima odstupanja. Satjerani su bili o zid svojih svetinja i stali beskompromisno u njihovu odbranu.

Svaki korak je bio velik, i staro i mlado je ustalo, pređeni su kilometri i kilometri kako bi se srušio režim. I režim je pao. Na trenutak.

A onda je prije svih došao bivši premijer, nikad prežaljeni Zdravko Krivokapić, potpuno anonimus političke scene, bivši glasač DPS-a, ljubitelj lika i djela Radmile Vojvodić i nepopravljivi romantik koji Draginji Vuksanović Stanković nosi cvijeće na kuću. Svaki javni nastup mu je bio sramota, građani koji su toliko dugo čekali slobodu su dobili „narodnog“ premijera koji se potpuno odnarodio, udaljio od ljudi koji su stali iza njega i prigrlio svu vlast samo za sebe. Čovjek koji je u svakom javnom nastupu morao da pomene da je vjernik, a nakon toga smijeni ministra kog je isti on predložio zbog javno iskazanog stava. Čovjek koji se ujutru probudi kao Srbin, popodne je Crnogorac, a već uveče postaje glavni promoter NATO saveza.

To je čovjek koji je iz potpune anonimnosti doveden da demontira kleptokratski sistem, a nije uradio apsolutno ništa, i to je, nakon godinu ipo dana dovelo do njegovog strmoglavog pada. A nakon jednog eksperimenta, dolazi i drugi eksperiment u vidu manjinske vlade koji je DPS vratio u sferu odlučivanja. Ipak, taj isti veliki DPS je preigran i Vlada koju su podržali je potpisala Temeljni ugovor, i raspala se u paramparčad zbog te odluke.

Danas, dvije godine nakon istorijske pobjede, građani sa pravom postavljaju pitanje – je li to uopšte i bila pobjeda? Dvije godine nakon pada DPS-a govori se o tome da Ervin Ibrahimović bude premijer, jer je, jelte, to očigledno volja građana od 30. avgusta. Politički marifetluci, sujete, prepucavanja, optužbe, odbijanje dogovora i razgovora je put koji ovu zemlju vodi samo u propast.

Ipak, 30. avgust će se pamtiti kao jedna velika pobjeda. Iako je šansa propuštena, pobjeda je svakako povjeda. Da se vrijeme ikako može zaustaviti, da ostanemo u tom 30. avgustu i da zaboravimo na sve što je nakon toga bilo je zasigurno volja većine. Ali Crna Gora je svakako zemlja čuda. Sve je moguće.