Kadija te tuži, kadija ti sudi

Piše: Emilo Labudović

Davno, dok sam još bio u osnovnoj, mog pokojnog đeda Mihaila jedan izvanji rođak okleveta za djelo nespojivo sa njim, njegovim ugledom i moralnim vrijednostima toga doba (danas se na to niko ne bi ni osvrnuo) i selom krenu najogavniji trač. I dok je selo lajalo iz svega glasa, đed je dostojanstveno ćutao. „Tuži ga“, savjetovali su ga oni pravi, iskreni prijatelji, jer su znali i vjerovali u njegovu čestitost. „Ako ja, nakon šesdeset godina života u ovom selu i hljeba koji sam dijelio sa ovim ljudima, svoju čestitost morm da dokazujem na sudu, onda sam gori od klevetnika“, odmahivao je đed rukom i nastavljao da ide za stadom i rve se sa životom, a vrijeme je ubrzo „presudilo“ u njegovu korist.

Sjeti me na ovo halabuka, optužbe i kontraoptužbe koje se ovih dana podigoše oko stanja u sudstvu i tužilaštvu. Padoše ni malo naivne riječi na račun veoma sumnjive i precizno adresirane (ne)odgovornosti dijela sudija i tužioca, zbog čega se mnogi kriminalci i dalje šetaju Crnom Gorom i pucaju na sve strane, ali ni „adresirani“ ne skrstiše ruke nego presaviše tabak. I dok jedni mašu argumentima i činjenicama, drugi to tumače kao nasrtaj na njihovu, Ustavom zagarantovanu, nezavisnost i neprizoran politički uticaj. Reklo bi se, ništa novo i ništa od juče, ali izgleda da je danas dogorjelo do nokata.

Bez želje da se miješam u polemiku ili držim fenjer jednoj ili drugoj strani, kao neko koga su jele te buve ipak moram da primijetim ponešto. Činjenica je da i sudstvo i tužilaštvo rade u oskudnim prostornim i tehničkim uslovima. Činjenica je da ih nema dovoljno i da ih je sve manje. Činjenica je, takođe, da i kad tužioci utuže, sudije to ili zabašure, presude najmanju moguću kaznu ili jednostavno odbiju. Ali je izvan svakog rezona i teško odbranjivo da proces, bez obzira na sve razloge, ne može da se okonča za tri godine (a neće ni za pet) i da zbog toga opuženi idu na „slobodu“ i, ne rijetko, pred rafale prethodno aboliranih kriminalaca. Međutim, ni u tužilaštvima, ili bolje rečeno „izviđačima“, nijesu baš cvećke jer im „izviđanja“ često traju toliko da se na predmete skoro i zaboravi.

Ali, što bi rekao moj pokojni đed Mihailo „teško časti koju zakon brani“! Jer, nije sve ni u zakonu ni u proceduri, ima nečega i u moralu. Naravno, mogu tužioci da se prave čestiti, naivni i nevini, ali gdje su bili sve ovo vrijeme „dok je grmilo“? Jer, nema tog poslanika ili novinara koji mogu da im nanesu ljagu goru od one kojom su se sami na sebe bacali. Gdje su bili sve ono vrijeme dok im je čelnik, rahmetli Kata, brukao pravo i pravnu nauku, pretvarajući ih u cirkus „sa pjevanjem i pucanjem? Gdje im bješe to silno pravničko znanje, poštenje i esnafsko dostojanstvo da ne pominjem, da, ako ne ustanu protiv, a ono makar prigovore farsičnoj optužbi da je, uz Andriju i Milana, desetak osoba zrelih za staračke domove planiralo da sruši jednu državu. I to NATO uzdanicu njegovog južnog krila? Ćutali su, a ćute i danas, i peru ruke od idiotarije njihovih čelnika, zaboravljajući da je saučestvovanje i prikrivanje krivičnog djela (a većeg kriminala od one optužnice u istoriji svjetskog pravosuđa nije bilo) skoro jednako kažnjivo kao i samo izvršenje. Makar moralno.

Ni sudije, kolektivno gledano, takođe nemaju baš toliki moralni kredibilitet da se osjete uvrijeđenim. Neka se umjesto durenja upitaju gdje im je danas dojučerašnja čelnica koju su uzdizali u zvijezde. Sudi li im i danas sutkinja koja je prihvatila onu sprdnju od Katine optužnice i „presudila“ joj kao da je prava. Umjesto da sami „istražuju gubu iz torine“ ćute i dozvoljavaju da ih čaršija javno klasifikuje i dijeli na one „za pare“, „one kumovske“ i one „rezervisane za mafiju’! A u sredini kakva je Crna Gora, u kojoj se zna ko koliko kvarnih zuba ima, nije teško doznati kojih i koliko kvarnih sudija dijeli i štiti pravdu. I po babu i po stričevima.

Ne sumnjam da će i ovaj predmet, formiran kao odgovor na političku klevetu, doživjeti sudbinu mnogih prije njega i skončati „u izviđaju“. A onda će ga neka nova afera prekriti prašinom zaborava.

Ali, i jedne i druge podsjetio bih na onu Njegoševu da onima kojima „zakon leži u topuzu, tragovi im smrde nečovještvom“! I da podijelim jedno sjećanje na jednog sudiju kojeg pamtim po tome (a po tome ga i dalje pamti čitav grad) što je svakog jutra prvu kafu ispijao sa čovjekom kojeg je prethodno bio osudio na 20 godina teške robije. Znam,teško je biti častan i dosledan zna to i da košta, ali se na kraju ipak isplati. Samo takvi tužioci i sudije treba da imaju muda do koljena, da mi oproste i jedni i drugi.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)