KAD ZVONA PROGOVORE
Piše: Emilo Labudović
Jutro, ilinje, pojavilo se okićeno medaljom sunca čiji su se zraci ogledali i kupali u srebrnastim kadicama rose, nagovještavajući dan ne pretjerano vreo i bogomdan za svetkovinu koja je slijedila. Ostavljajući sve poslove i odlažući sve obaveze, crveno je slovo, pobogu, dok je još zaparloženim putevima bilo hlada, krenulo se put Ulice i crkve Svetoga Jovana, na svenarodni Sabor, u slavu Boga i Svetoga Ilije Proroka – ljetnju prislavu sela. Prašnjavim seoskim putevima potom su počele da pristižu kolone automobila, sa oznakama gradova sa svih prostora bivše Juge, a bilo je i „stranaca“ – raseljeni i rasejani Šekularci vraćali su se, makar i na jedan dan, tragovima, grobovima i ruševinama, svjedocima njihovih korijena. Jedan od njih potegao je čak iz Brazila.
Mada je proslava ljetnje seoske slave ustanovljena poodavno, ovog puta imala je posebnu svečarsku dozu; Mitropolit budimljansko – nikšićki, preosvećeni Vladika Metodije, učinio je čast selu, crkvi i kraju i sa sveštenstvom koje je sasluživalo, služio liturgiju. Odavno se pid svodovima crkve na Ulici nije čulo tako divno i glasno pojanje, odavno crkveno zvono nije tako gromko budilo pod vrelinom avgusta usnulu dolinu sela. Rođak sa planine Mokre javlja da se čuje ne samo do tu već i mnogo dalje, prema Rugovi i utihnuloj Pećkoj Patrijaršiji.
Vladika Metodije, nasmijanog i vedrog lica, strpljenjem i dobrotom svjedoči da je, prije svega, čovjek naroda i iz naroda i da ga vladičanska odora ni najmanje nije promijenila, blagosilja narod, među kojima ima i onih nenaviklih i neznavenih crkvenom protokolu. Ali, za sve njih, a za djecu pogotovo, Vladika ima osmijeh, zagrljaj i blaoslov. Pa i za poneki selfi, za uspomenu, jer ne dolazi u selo svaki dan tako visoko crkveno lice.
Počinje opštenarodno veselje, začinjeno besjedom brata Velimira, muzikom, pjesmom, zvucima gusala i, nadasve, bezbrižnom dječjom grajom, a djece je svake godine sve više. Slavska trpeza onakva kakva treba da bude, domaćinska, a nijesu zapostavljeni ni brojni koji nijesu mogli da uđu u crkveni Dom. Ima svega i ima za sve. Crkveni odbor i Mjesna zajednica su se zaista potrudili. Veselje se za kratko prekida da bi se gromkim aplauzom Vladika Metodije ispratio, a onda se kolo širi i izvan crkvene porte.
Sabor je prilika da se mnogi, čak i bližnji rođaci, školski drugovi, prijatelji, kumovi, rastureni po bijelom svijetu, vide nakon mnogih godina. Da se njihova tek pristasala djeca upoznaju sa sve ređim rođacima koji još čuvaju kućno ognjište i prag, da im se pokaže gdje su nekad bila kućišta, konaci, torovi i obori njihovih prađedova. Bez prestanka „rade“ telefonske kamere, prikupljaju se uspomene kojih će se prisjećati dugo nakon povertka i koje će ih, akobogda, ponovo dovesti ovamo.
Među onim starijim i zrelijim „slavljenicima“ tolkuju se poruke Vladike Metodija koji je, blagosiljajući prisutne, pozvao na narodno jedinstvo i slogu. „Neka se političari glože, neka trguju i međusobno se ucjenjuju, naše je da znamo jedni za druge, da se nađemo jedni drugima u volji i nevolji, da jedni drugima budemo utjeha, snaga i potpora“, poručio je Vladika, i dodao: i da nikad ne zaboravimo braću sa Kosova i da im ne okrenemo leđa“!
Polako se navlače oblaci i sve je više prilika da se Gromovnik „oglasi“ grmljavinom. „Bilo bi šteta za lješnike, a oni su ove godine jedino rodili“, više za sebe komentariše postarija žena, sve češće gledajući put Goleša odakle se valja tamna guka oblaka. Posjetioci polako odlaze, strpljivo čekajući da se isparkiraju brojna auta, a domaćini prikupljaju suđe, čiste ostatke hrane, papire i prazne flaše, jer Ulica opet mora biti čistog lica.
Silazeći vretnom i u paprađe zaraslom stazom preko Prla ka Grotinjama, sjetih se riječi francuskog pisca, Andre Marloa, koji je zapisao da je „civilizacija ono što se okupilo oko vjere“. A vjera je danas opet bila na Ulici, ispunivši ne samo crkvu već i duše prisutnih. I dok ono što je još ostalo od sela ponovo tone u tišinu koja poput mliva sipi odasvud, prvi put mi se čini da, uprkos svemu i svima, sve dok se čuju zvona sa Ulice, još ima nade za nas.
A vjera je danas opet bila na Ulici, ispunivši ne samo crkvu već i duše prisutnih. I dok ono što je još ostalo od sela ponovo tone u tišinu koja poput mliva sipi odasvud, prvi put mi se čini da, uprkos svemu i svima, sve dok se čuju zvona sa Ulice, još ima nade za nas.